ZAVNOBIH je više od onoga što je historija o njemu rekla

Među stanovništvom Bosne i Hercegovine, koje u tom trenutku već više od dvije godine stenje u vihoru rata, ponegdje i bratoubilačkog, sve više stasava svijest da njemački nacizam nije manje opasan od ustaške i velikosrpske megalomanije i isključivosti, tačnije volje za zatiranjem drugog i drugačijeg, i da one ne smiju postati budućnost zemlje
mrkonjic_grad_zavnobih_AA6

Piše: Elis Bektaš

Obilježavanje 25.novembra kao dana kada je u slobodnom Mrkonjić-Gradu 1943.godine održano prvo zasijedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine nije, kao što neki žele vjerovati, po inerciji nastavljeno svetkovanje praznika socijalstičke epohe, a još je manje pokušaj da se preotme i kao vlastiti legat uspostavi tuđe političko naslijeđe. Naprotiv, riječ je o izrazu svijesti o povijesnoj i državno-pravnoj tradiciji Bosne i Hercegovine, te o iskazivanju stava da njena državnost počiva ne samo na povijesnom kontinuitetu, već i na otporu totalitarizmu i na ravnopravnosti naroda i građana, kao najuzvišenijim civilizacijskim tekovinama.

Odnos prema ZAVNOBIH-u, kao povijesnom događaju i jednom od nosećih stubova bosanskohercegovačke države, nikada nije bio jednostavan, čak ni onda kada je stenjao pod teretom jednoumlja i njegovog zahtjeva za jednoznačnošću. Nesumnjivo je taj odnos bio najkompleksniji i najvećim iskušenjima izložen u trenutku formiranja ZAVNOBIH-a kao organa vlasti. Podsjetimo se kako je u tom času izgledala povijesna pozornica – Kraljevina Jugoslavija je uništena kao državno-pravni subjekt i rasparčana između sila Osovine i njihovih trabanata. Područje Bosne i Hercegovine, kojem je još za vrijeme Kraljevine oduzeta cjelovitost i politička posebnost tako što je razdijeljeno na banovine, sada se nalazi u sastavu Nezavisne Države Hrvatske, marionetske i kvislinške tvorevine koja oponaša grandomaniju svojih berlinskih i rimskih uzora. Na terenu se političke ideje ugibaju i preobražavaju pred pitanjem opstanka. Čak ni unutar Komunističke partije Jugoslavije još ne postoji konsenzus oko rješavanja pitanja Bosne i Hercegovine, s kojim se ona naknadno razmetala. Sa idejom bosanskohercegovačke autonomije i državnosti koketiraju i trguju i nacisti i komunisti, svako iz svojih razloga, a silovito joj se opiru rigidni nacionalni pokreti među Hrvatima i Srbima. Ne postoji dovoljno snažna i organizovana vojna sila koja na listi svojih prioritetnih ratnih ciljeva ima i restituciju bosanskohercegovačke državno-pravne zasebnosti i suvereniteta.

Ipak, među stanovništvom Bosne i Hercegovine, koje već više od dvije godine stenje u vihoru rata, ponegdje i bratoubilačkog, sve više stasava svijest da njemački nacizam nije manje opasan od ustaške i velikosrpske megalomanije i isključivosti, tačnije volje za zatiranjem drugog i drugačijeg, i da one ne smiju postati budućnost zemlje. Komunisti, u tom trenutku najagilnija politička snaga koja se bori protiv nacizma i fašizma, ipak shvataju da sami ne mogu ništa učiniti i pristaju na saradnju sa ostalim političkim opcijama, poput Hrvatske seljačke stranke i Samostalne demokratske stranke, koja je okupljala uglavnom Srbe zapadno od Drine i Dunava, a prije svega sa muslimanskom inteligencijom, koja je predstavljala neizostavnu komponentu u uspostavljanju ZAVNOBIH-a, jer je bez nje bilo nemoguće artikulirati ideju o Bosni i Hercegovini kao zajednici ravnopravnih naroda i građana.

Ako komunističko, nesumnjivo značajno i u pogledu brojnosti i u pogledu organizacionih napora, učešće u uspostavljanju ZAVNOBIH-a još i možemo posmatrati kao sraz između iznuđene pragmatičnosti, odanosti idejama crvene Moskve i nemogućnosti kompromisa sa najsnažnijim rivalima, ne postoji nijedan razlog da se na isti način tretira i učešće drugih elemenata, posebno muslimanskih i hrvatskih. Činjenica da su oni imali alternativu, koja im je pružala mogućnost da koketiraju sa fašističkim režimom NDH i koju su pojedini tadašnji intelektualci iskoristili, čini njihovo učešće u antifašističkom pokretu još značajnijim činom, pa čak i presudnim, jer, ponovimo, Bosna i Hercegovina ne bi bila moguća bez reprezenata političke volje sva tri njena konstitutivna naroda. To što će kasnije biti prevareni i što će njihov politički subjektivitet biti iskorišten za uvođenje jednopartijskog sistema i za odstranjivanje demokratije iz javnog života, ne može njima biti upisano u krivnju.

U Mrkonjić-Gradu restituirana Bosna i Hercegovina postala je jezgro buduće federalne Jugoslavije i najčvršći bastion zajedništva i ravnopravnosti, vjerovatno stoga što su se njeni stanovnici, više od onih iz susjednih republika, osvjedočili koliko užasavajući mogu biti rezultati političkog i etničkog ekskluzivizma. Potpuni slom osovinske mašinerije i Titova lukava politika pretvorili su Jugoslaviju u jednopartijsku državu i zamalo je uveli u sovjetski blok. Sa početkom socijalističke vladavine u BiH i u Jugoslaviji počinje i razdoblje novih iskušenja za povijesnu i društveno-političku percepciju ZAVNOBIH-a. Tito i njegova partijska vrhuška još tokom rata postaju svjesni značaja Bosne i Hercegovine – bilo kakav eksperiment sa negiranjem njene državno-pravne posebnosti narušio bi odnos snaga na unutrašnjem planu i probudio ambicije unutar srpskih i hrvatskih nacionalnih programa, koji se, čak ni pripitomljeni komunizmom, nisu posve mogli riješiti hegemonističkih aspiracija. Poigravanje sa Bosnom i Hercegovinom bilo bi na međunarodnom planu još opasnije po novonastalu socijalističku državu – ignoriranje međunarodnih sporazuma kojima je utvrđena i potvrđena državno-pravna zasebnost Bosne i Hercegovine otvorilo bi i mnoga druga pitanja, čije bi rješavanje moglo biti pogubno po Jugoslaviju. S druge strane, komunisti nisu bili spremni priznati da zasluge za utemeljenje moderne bosanskohercegovačke države ne pripadaju samo njima, zbog čega se pribjeglo retuširanju, a ponekad i falsificiranju povijesti, kako bi najširi slojevi društva neporecivo povjerovali u nepogriješivo vizionarstvo komunista pod Titovim vođstvom. Da je taj zahvat imao uspjeha, pokazuje i to što dan-danas postoji ne baš mali broj onih koji slijepo vjeruju u romantičarsko-ideološka predanja socijalističke epohe.

Takav idolopoklonički odnos spram ZAVNOBIH-a, čijim su uspostavljanjem komunisti podigli štit pred kritičkim i objektivnim preispitivanjem povijesnih činjenica, doveo je, nimalo paradoksalno, do zamagljivanja smisla i suštine poruka zasijedanja u Mrkonjić-Gradu. Cijena jednopartijskog monopoliziranja događaja koji je počivao na uvažavanju pluraliteta, plaćena je u času raspada Jugoslavije i osamostaljivanja Bosne i Hercegovine – formalni nasljednici i simpatizeri komunističke partije smatrali su da polažu isključivo pravo na legat ZAVNOBIH-a, čime su olakšali posao onim političkim i paradržavnim snagama koje su ustale protiv njegovih tekovina. Problem je dodatno usložnjen time što su se i među pobornicima političkog pluralizma našli oni koji su naivno povjerovali u komunističku prirodu zasjedanja u Mrkonjić-Gradu, pa su se prema tom dijelu povijesti odnosili kao i prema onim fenomenima komunističkog doba koji jesu odraz totalitarne svijesti i koje nesumnjivo treba kritizirati.

ZAVNOBIH i danas ima svoje protivnike koji bi da ga potisnu u zaborav ili barem podvrgnu revizionizmu, umjesto kritičkoj revalorizaciji s ciljem boljeg razumijevanja. Među njima svakako prednjači banjalučki satrap Milorad Dodik, koji neće propustiti priliku da istakne kako je 25.novembar praznik “jednog vremena i jedne države koja više ne postoji.” Svoje istomišljenike Dodik nalazi i među desnim krilom hrvatske političke misli u Bosni i Hercegovini, a nažalost i među manjim dijelom Bošnjaka, koji još uvijek naivno vjeruju da je ZAVNOBIH komunistički performans i da kao takav treba biti odbačen. Među današnje protivnike ZAVNOBIH-a mogu se ubrojiti i samozvani antifašisti, koji se po potrebi klate od ljevice do građanstva i natrag, i koji ovaj komunistički događaj doživljavaju na način za koji bi dobili pohvalu u nekadašnjoj kumrovačkoj partijskoj školi. Avaj, to je način od kojeg koristi nemaju ni ZAVNOBIH ni Bosna i Hercegovina, pa ni sama istina.

No sve to ne znači da građani Bosne i Hercegovine, a pogotovo njena povijesna, sociološka, politološka... znanstvena zajednica trebaju biti obeshrabreni i pokolebani. Ideja ZAVNOBIH-a stasala je u času kada je protiv sebe imala nacističke i fašističke okupatore i njihove domaće sluge, od kojih su svi imali respektabilnu vojnu silu za sprovođenje svojih mračnih ideja u djelo. I ne samo stasala, već je i nadživjela taj čas i dočekala završetak Drugog svjetskog rata kao pobjednik. Ni skoro polustoljetni slojevi komunističke kozmetike nisu ostavili dubljeg traga na njenom licu, jer su, podsjetimo, u njene temelje ugrađeni pojmovi kolektivne i lične slobode, nacionalne i svake druge ravnopravnosti i otpora totalitarizmu. Stoga je naivno vjerovati da će toj ideji doći glave lukavi biznismeni i njima slični subjekti koji koriste slučajno ukazanu priliku da kontaminiraju politički i društveni prostor svojim bahatim neznanjem i nerazumijevanjem stvarnosti i povijesti. Bosna i Hercegovina i njeni narodi nadživjeli su nacizam i fašizam, ustaške i četničke koljače, pa i polustoljetno komunističko jednoumlje, ne treba sumnjati da će, uz uvažavanje duha i poruka ZAVNOBIH-a, nadživjeti i one koji bi da na scenu vrate ideje ksenofobije, šovinizma i nacionalnog ekskluziviteta.

(Bportal.ba)




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>