BiH Izdvojeno Slider Vijesti

Ugovor sa IZ: Čovićeva i Ivanićeva bahatost bez presedana

Piše: Elis Bektaš

Dragan Čović je političar koji u 21.stoljeću u javnosti pali svijeće i moli krunicu za ishod sekularnog sudskog procesa. Izvođenjem vjerskog rituala izvan crkve, odnosno vlastite kuće na mostarske ulice, i praveći od toga pučki folklorno-unifikacijski performans, Dragan Čović je samoga sebe razotkrio kao paganina umotanog u kršćansku kožu. Pored toga, Dragan Čović je ideološki pastir područja u kojem je Marija svedena na vašarsku atrakciju za lakovjerne i koja služi kao neonska reklama za preskupe usluge u Međugorju.

Mladen Ivanić je političar koji dolazi iz entiteta u kojem još samo javni wc-i nemaju svoju slavu, ali je zato, pored škola i fudbalskih klubova, imaju i policijske snage. Te slave su samo neki od vrhova kopalja kojima su u manjem BiH entitetu nanijete smrtne rane sekularizmu i uz čiju je pomoć iz mraka prošlosti izbauljao filetizam, ta opasna jeres pravoslavnog hrišćanstva, koju je još Vaseljenski sabor u Carigradu 1872. godine proglasio otpadništvom od vjere.

Ova dva političara, od kojih javnost nikada nije čula makar i najblažu kritiku paganizacije i karikaturalizacije vjere, i koji kao vjernici, nebitno da li istinski ili samo deklarativni, uživaju sve pogodnosti proistekle iz činjenice da su njihove matične crkve potpisale ugovor sa državom, sebi su dali za pravo da unisono odbace razmatranje državnog ugovora sa Islamskom zajednicom.

U njihovom odbijanju da taj ugovor uopšte bude razmatran na sjednici državnog Predsjedništva, te u razlozima koje su ponudili za takvu odluku, mogu se razaznati konture ili političkog infantilizma, odnosno nezrele kapricioznosti i naivnog vjerovanja da će zrele osobe na kraju pred njim popustiti, u kojeg na kraju nužno zapada svaka politika zasnovana na mitomaniji i na isključivosti, ili konture nečeg znatno malignijeg, odnosno loše prikrivena poruka da je je islam, skupa s muslimanima, nepoželjan u Bosni i Hercegovini.

Takvu ružnu i opasnu mogućnost dopušta sadržaj obrazloženja koja su stigla iz Čovićevog i Ivanićevog kabineta. Razlozi koji su u njima navedeni toliko su neuvjerljivi i posvađani sa činjenicama da su postali i uvreda za razum. Odgovor Islamske zajednice, te obraćanje ministrice za ljudska prava i izbjeglice Semihe Borovac precizno i nedvosmisleno pokazuju da nije postojao apsolutno nijedan razlog za nekakvu bojazan i za patronizirajuću zabrinutost Čovića i Ivanića.

Procedura izrade ugovora između države i IZ pokrenuta je još 2011.godine i taj se proces odvijao po istim principima kao i u slučaju ugovora sa Svetom stolicom i SPC. Ugovor su razmatrali svi zainteresovani organi, uključujući i eksperte nadležnih državnih ministarstava, i na konačna verzija ugovora, koja je dostavljena Predsjedništvu na usvajanje, nijedno nadležno tijelo nije imalo nikakve primjedbe. Jedina primjedba se može staviti Čoviću i Ivaniću koji očito nisu pročitali predmetni ugovor ili su svjesno odbili da prihvate kako on ne pruža argumente ni za jednu od njihovih zamjerki.

Da li je ova bahatost bez presedana, kojom su njih dvojica odbili čak i samu mogućnost da se o ugovoru odlučuje na sjednici Predsjedništva, samo politički bezobrazluk i jeftino taktiziranje ili je riječ o nečemu puno ozbiljnijem, pokazaće vrijeme koje je pred nama i otkriti nam da li su Čović i Ivanić povjerovali da je šovinističko divljanje od Poljske, preko Češke, Mađarske i Austrije, pa sve do Hrvatske, neizbježna budućnost Evrope i da je Evropa ekskluzivni kršćanski bastion u kojem svi drugi mogu biti samo privremenost ili neugodna nužnost.

Ukoliko je riječ o ovom potonjem, to govori da je u hrvatskom i srpskom političkom prostoru u BiH krajnje vrijeme za sazrijevanje svijesti da vlažni snovi frustriranih potomaka nacista iz Drugog svjetskog rata i konvertirani komunisti koji danas u nacionalizmu traže zamjenu za ideološki monolitizam, nisu ni kvintesencija ni budućnost Evrope. To su samo historijske karikature koje, istina, mogu izgledati prijeteće, ali ako je slobodni svijet našao lijek za njihove uzore, onda će ga naći i za njih.

Dok takva svijest ne sazrije dovoljno da preuzme i vodeću političku ulogu, ostaje nam da gledamo otužne predstave poput paljenja svijeća u nadi da će njihov plamičak učiniti da sudovi ne sude prema dokazima ili poput obilježavanja krsne slave policijskih stanica kao političkog događaja u nominalno sekularnom prostoru.

U iščekivanju ozdravljenja te političke svijesti od subjekata poput Čovića i Ivanića kao civilizacijski miminum se očekuje da barem u javnim i službenim nastupima odbace nadmenost i uvjerenje u nekakvu superiornost svog duhovnog okvira, jer za njih ne postoji nijedan jedini argument. Ta kakvu bi superiornost mogao baštiniti jedan regresivni, mitomanski i ksenofobijom suženi svjetonazor u kojem je plemenski duh sebi potčinio sve civilizacijske tekovine, uključujući i vjeru, kojoj je oduzeo univerzalno i vratio je paganskom.

(Bportal.ba/Foto:RSE)

Komentariši