Trajne posljedice kod Sarajlija nakon Mladićevog “razvlačenja pameti”

Teror koji je počinila Vojska Republike Srpske (VRS) nad civilima, granatiranjem i snajperisanjem, a koji je, prema presudama, smišljen s ciljem ranjavanja i ubijanja ljudi u domovima i na ulici, i danas ima posljedice po preživjele, koji gledaju u Haški tribunal s nadom u pravdu.
sarajevo-rat

“Velušiće, tuci Velušiće… Tamo nema srpskog življa mnogo… Da ne mogu da spavaju, da im razvučemo pamet njihovu”, riječi su bivšeg komandanta Glavnog štaba VRS-a Ratka Mladića dok naređuje ispaljivanje artiljerijskih granata na sarajevsko naselje Velešići tokom opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine, koja je trajala više od 1.400 dana.

Mladić je, prema optužnici Haškog tribunala, od aprila 1992. do novembra 1995. koristio pripadnike VRS-a da provedu vojnu strategiju granatiranja i snajperskog djelovanja radi ubijanja, sakaćenja, ranjavanja i terorisanja civila Sarajeva.

“Snage koje su učestvovale u napadu na Sarajevo granatirale su i otvarale snajpersku vatru na civile dok su ovi obavljali svakodnevne aktivnosti. Ljudi su ranjavani i ubijani u vlastitim domovima. S obzirom da nije bilo plina, struje ili tekuće vode, ljudi su bili prisiljeni da izlaze iz svojih domova, čime se povećavao rizik od smrti”, navodi se u optužnici.

Stalna prijetnja smrću i ranjavanjem, stoji u optužnici, izazvala je kod civilnih stanovnika Sarajeva traume i psihološke probleme, piše Detektor.ba.

Lejla Deljanin je imala svega 11 godina kada je postala jedna od žrtava kampanje VRS-a. Početkom juna 1992. godine teško je ranjena snajperskim metkom u glavu. Prisjećajući se događaja koji je trajno promijenio njen život, kaže da je bio lijep ljetni dan, primirje, kada ju je, s dvije godine mlađom sestrom Dženanom, mama pustila vani.

“Dobro se sjećam da je taj dan mama spremala ćušpajz, koji sam jako voljela. Pustila nas je napolje… Čak se sjećam šta sam obukla – maminu končanu mornarsku majicu i najdraži sat s malim dijamantićem što mi je tata kupio za deseti rođendan”, prisjeća se Deljanin.

Bezbrižnu igru djece iz sarajevskog naselja Otoka prekinuo je zvuk metka i lomljenja stakla.

“Pogodio me metak snajpera sa Žuči. Sljedeći momenat se sjećam nevjerovatnog zujanja u glavi koje ne mogu opisati, neku toplinu… i pala sam. Vidim sestru Dženanu, ali ne mogu da se uopšte pomjerim niti da progovorim. Držala me i zvala u pomoć. Dozivala je tatu”, priča Deljanin i dodaje da je zatim prebačena u bolnicu “Koševo”, gdje joj je spašen život.

Pakao na fudbalskom terenu

U ratnom Sarajevu je ubijeno preko 10.000 civila. Pred Haškim tribunalom do sada je doneseno nekoliko presuda za ove zločine, koji su stavljeni na teret i Ratku Mladiću. Jedan od zločina iz Mladićeve optužnice je masakr u naselju Dobrinja počinjen 1993. godine, kada je preko deset ljudi ubijeno, a 100 ranjeno nakon što su granate ispaljene na fudbalski stadion.

Bilo je primirje kada je četrnaestogodišnji M.Č. došao s drugovima gledati bajramski turnir, koji se u tom periodu održavao. Kako danas priča, sunčani dan prekinuo je zvuk granate.

“Nisam ranjen od prve granate iako je pala 20 metara od nas, u sami centar igrališta. Nastala je vriska i panika… Hučalo mi je u ušima, ali sam krenuo bježati. U tom momentu pala je druga granata na nekih 30 metara iza nas i ja sam pogođen u ruku. Uspjeli smo pobjeći do zgrade i tada sam vidio druga koji je ostao bez noge. To mi se posebno urezalo u sjećanje”, priča on.

Kako kaže, pomoć mu je pružena u Ratnoj bolnici na Dobrinji, do koje ga je dovela djevojka čiji je brat poginuo na igralištu.

Ubistva u bolnici i na pijaci

Da ni bolnice u Sarajevu nisu bile pošteđene granatiranja potvrđuje Sead Pešto, koji je početkom juna 1992. godine, kao pripadnik Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), ranjen na Trebeviću. Liječio se u bolnici “Koševo”, koja je, prema njegovim riječima, svakodnevno gađana artiljerijskim hicima.

“Prebacili su me u zgradu koja je bila dobro zaklonjena i gdje nije mogla pasti obična granata. Međutim 15. augusta pala je navođena granata u moju sobu i mene je taj topovski udar odbacio do vrata. Kolega koji je sa mnom ležao poginuo je na licu mjesta. Tijelo je bukvalno razneseno”, prisjeća se Pešto.

Nakon izlaska iz bolnice, Pešto je 5. februara 1994. svjedočio užasu masakra na pijaci Markale.

“Scena je bila veoma potresna. Ja sam pokušao da dignem nekog čovjeka, a u rukama mi je ostao samo trup, jer se tijelo bukvalno prepolovilo. Poslije rata sam imao psihičkih problema zbog toga, sanjao sam to nekoliko puta”, kaže Pešto.

Ranjavanje je Pešti zauvijek promijenilo život jer se nije mogao baviti košarkom, dok je Deljanin morala s 11 godina da nanovo uči hodati. Ona i danas živi s traumom i čestim glavoboljama, ali je uspjela da završi fakultet, da se bavi umjetnošću i uči strane jezike.

“Izvukla sam najbolje što sam mogla nakon svega i zahvalna sam Bogu što moje ime nije na Spomeniku ubijenoj djeci Sarajeva. Smatram se oštećenom jer su mi ljudi koji su ispalili taj metak prije svega ukrali djetinjstvo”, objašnjava Deljanin.

Ona očekuje, kao i Pešto i mladić koji je ranjen na Dobrinji, da će Haški tribunal u srijedu, 22. novembra, proglasiti Mladića najodgovornijim za pakao koji su preživjeli u Sarajevu. Za njih, kako kažu, ova presuda je lična.

“Kao osoba koja je preživjela traumu, šta god da mu presude – malo je, malo je za sve one kojima je nanio zlo”, zaključuje Deljanin.

(Bportal.ba/Detektor.ba)




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>