BiH Izdvojeno Izdvojeno Slider Slider Vijesti Vijesti

Šta prikrivaju besmislice Adise Omerbegović-Arapović

Piše: Elis Bektaš

Najnovije zvučno pojačanje Radončićevog SBB, bračni par Arapović, na domaćoj je javnoj sceni godinama glumio nezavisne intelektualce i kritičare društvene stvarnosti, ali tako da oštrici njihove kritike uvijek izmakne onaj ko je njihove glumačke usluge poručivao i plaćao. Ko je bio misteriozni poručilac, postalo je bjelodano nakon formalnog ulaska ovog bračnog para u Radončićevu političku ergelu, a bonus za odano služenje i tokom ilegalnog „radončićevanja“ za Adisu Omerbegović-Arapović stigao je u vidu ekspresnog postavljenja za potpredsjednicu stranke. Bilo bi zanimljivo čuti kako su se zbog toga osjećali članovi SBB sa dužim stranačkim stažom, koji su vjerovatno očekivali da će gazdina milost kapnuti na njihovu glavu, ali teško da će ta znatiželja biti uslišena – rijetki su oni koji su spremni priznati vlastitu naivnosti i prihvatiti stvarnost bez samoobmanjivanja.

No bez obzira na vjerovatno razočarenje zaslužnijih SBB-ovaca, mora se priznati da je Radončić nepogrešivim instinktom iskusnog propagandnog manipulatora nanjušio šta je zaista potrebno njegovoj stranci. Svjestan da je svojom račundžijskom politikom stranku sveo na status kusura u političkim računicama i da se ona iz takve pozicije teško može iščupati, Radončić se opredijelio da, umjesto jalovih nastojanja da popravi nepopravljivo, biračko tijelo hipnotiše retorikom, po njegovoj oprobanoj taktici – nije bitno kakve su činjenice, bitno je kakvima ih mi prikažemo. Mora se priznati da mu za takav posao malo ko može poslužiti tako dobro kao nova potpredsjednica stranke, Adisa Omerbegović-Arapović.

Kojim jezikom govori Adisa?

Usiljeno visokoparna retorika, nagomilavanje frazema koji služe da prikriju ispraznost, pa čak i lažnost izgovorenog, te skolastička argumentacija koja ignoriše nepovoljne činjenice, samo su neki od elemenata javnih nastupa Adise Omerbegović-Arapović, koja je do savršenstva dovela retorički model kojem teže svi oni koji politiku doživljavaju isključivo kao manevarski prostor za samopromociju i ostvarivanje lične koristi. Kritike koje ona upućuje na račun vlasti u Bosni i Hercegovini ne dokazuju njenu zabrinutost za javno dobro, već samo otkrivaju jedno nedopustivo loše čitanje ozbiljnih političkih filozofa današnjice, poput Johna Ralstona Saula, premda je izglednije da je Adisa do njegovih misli stizala u dajdžestiranom obliku i iz treće ruke.

Kako, naime, ozbiljno doživjeti osobu koja u svojoj papazjaniji od populističkog umovanja na portalu The Bosnia Times kaže, između ostalog, i da je zadatak države „…umanjivanje nejednakosti i veličanje jednakih šansi za svakog svog građanina.“ To što se predsjednik njene stranke ne služi baš najpreciznijim bosanskim jezikom, ne znači da i Adisa ima obavezu slijediti ga u nagrđivanju ionako ugroženog jezika. Glagol veličati, i to bi neko ko prenosi znanje mladim naraštajima morao znati, znači uzdizati, uzvisivati, odnosno jako slaviti.

U istom članku Adisa Omerbegović-Arapović postavlja i sljedeće pitanje: „Ako stremimo vrijednostima evropske porodice država, zašto ne stremimo i društvenim pravilima koja tamo vladaju – na primjer besplatnom znanju i besplatnoj pravednosti?“ Čak i ako ostavimo po strani hipokriziju i nemoralnost potrebne da ovakvo pitanje sroči neko ko se etablirao u privatnom obrazovnom sektoru, ostajemo zatečeni pred drskim populizmom koji se ne libi da u javnosti izgovara rudimentarne neistine. Znanje, naime, nije besplatno u evropskoj porodici država, niti je ikad i igdje bilo besplatno. Adisa, koja je imetak sticala u skoro grabežljivom kapitalističkom modelu obrazovanja, u kojem se znanje sve više plaća kao proizvod, a sve manje doživljava kao investicija od šireg društvenog značaja, na mala vrata javnosti nudi bezbroj puta prežvakanu ublehu o besplatnom znanju. To je veoma, veoma nemoralan čin, pogotovo ako se ima u vidu da na ovim prostorima još uvijek ima mnogo onih koji ne shvataju da je „besplatnost“ obrazovanja u socijalističkoj Jugoslaviji ustvari bilo samo raspoređivanje finansijskog opterećenja na čitavu naciju, premda se čitava nacija nije školovala.

Takvo diletantsko tretiranje pitanja javnog dobra, među koja spada i obrazovanje, baca sjenku sumnje na razloge zbog kojih Adisa zagovara uvođenje diferencijalne poreske stope i drugačiji model upravljanja budžetom. Usko potkovana u ekonomiji, ona očito ne razumijeva širi društveni kontekst kojeg ekonomija opslužuje pa zato i iznosi dječje naivne prijedloge. Ili je tu riječ o nečem zlokobnijem? O pokušaju da se, pod krinkom brige za javno dobro, instalira poreski i budžetski mehanizam koji neće služiti ni državi ni narodu, već isključivo tajkunima poput njenog stranačkog gazde?

Adisa ucjenjivanje predstavila kao odgovornu politiku

Kritika postojećeg poreskog modela, koju iznosi Adisa Omerbegović-Arapović, nije utemeljena na principijelnim, odnosno teorijskim, još manje na iskustvenim osnovama, već na isturanju pojedinačnih devijacija kao dokaza nefunkcionalnosti čitavog sistema. Toga da neki tajkun, zloupotrebljavajući svoju političku i finansijsku moć, ostvaruje etički dvojbene, pa i protivzakonite koristi za sebe i svoju obitelj, pojava je koje nesumnjivo ima i u Bosni i Hercegovini. Na kraju krajeva, Adisa ne mora lutati unaokolo, dovoljno je da za primjer uzme svog stranačkog šefa i njegove spone s politikom na jednoj i s organizovanim kriminalom na drugoj strani. Ali to još uvijek nije dokaz nefunkcionalnosti čitavog sistema. Koji možda i može biti bolji, ali većina građana ove zemlje nisu eksperti za ekonomiju, pa bi bilo korisno da im neko to razložno objasni, ne vrijeđajući im pamet kao što čini ekonomistica i Radončićeva komesarka Omerbegović-Arapović.

Kao da joj nije bilo dovoljno to što je u kolumni na The Bosnia Timesu demonstrirala svoju nesposobnost razložnog i argumentovanog mišljenja, Adisa Omerbegović-Arapović je, nakon sastanka delegacije SBB sa predsjednikom FBiH Marinkom Čavarom, odluku o ostajanju SBB-ovaca u Vladi nazvala odgovornom politikom, kojom se sprečava izbijanje krize u Federaciji. Takva izjava predstavlja eklatantan primjer političkog beščašća, jer dolazi iz stranke kojoj je svaka principijelnost potpuno strana i kraj koje čak i Čovićeva HDZ, sa svojom destruktivnom politikom, izgleda kao partija u kojoj znaju šta je principijelnost.

SBB je već nebrojeno puta pokušao da generiše krizu izvršne vlasti, a udari čelnika te stranke na državu, kojima se on legitimisao kao saveznik Čoviću i Dodiku u njihovim secesionističkim nastojanjima, već su odavno postali opšte mjesto. Pored toga, SBB ne pokazuje namjeru da se odrekne svoje shizofrene uloge dr.Jackylla i Mr.Hydea na političkoj sceni, glumeći danju vlast, a noću opoziciju. To znači da njeni ministri ne ostaju u svojim foteljama radi sprečavanja krize, već isključivo stoga što im je jedini politički cilj – biti u foteljama. Pa i po cijenu da biračkom tijelu moraju vrijeđati pamet u nastojanju da opravdaju moralnost svoje odluke.

Nakon što prime pohvale i keksiće od svog stranačkog šefa, Adisi Omerbegović-Arapović i ministrima iz SBB bilo bi korisno da malo razmisle o svojoj poziciji i da shvate jednu prostu činjenicu – Federaciji BiH funkcionalna vlada jeste potrebna, ali joj nije potrebna ucjenjivačka stranka koja svoju licemjernu i podvojenu politiku nastoji prodati pod odgovornu, niti je ministrima iz te stranke potrebno da u budućnosti nose teret političkih štetočina koje su zarad ličnih interesa svog šefa igrale jednu od najnemoralnijih političkih uloga u novijoj historiji ove zemlje.

(Bportal.ba)

Komentariši