Srpska politika u raljama Meše Selimovića

Srpsku medijsku i političku scenu nije potreslo Izetbegovićevo nadanje da će BiH jednog dana prizanti Kosovo, već činjenica da je bošnjački narod postao politička nacija u punom kapacitetu i ravnopravan sa ostalim narodima koji nastanjuju Zapadni Balkan, te da se bez bošnjačke politike više ne može rješavati nijedno pitanje od značaja za taj narod
bektas

Piše: Elis Bektaš

Nakon što je bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović u intervjuu za DW, na pitanje da li će Bosna i Hercegovina priznati Kosovo, odmjereno i iskreno odgovorio sa „Nadam se da da“, jednako odmjereno ukazujući na činjenicu da je takva odluka uslovljena konsenzusom i da ne može biti donijeta bez saglasnosti političara iz reda srpskog naroda, u Srbiji je pokrenuto nešto što što bi trebala biti političko-medijska ofanziva, ali što se pretvorilo u neviđeno glup, skaredan i dosadan političko-medijski cirkus.

Podsjetimo se, nakon što je TANJUG Izetbegovićev odgovor tendenciozno skratio na jedno rezolutno „Da“, s lanca su pušteni tabloidi, koji u Srbiji služe za oblikovanje većinskog mnijenja, da nas podsjete na najmračniju retoriku iz devedesetih.

Za žutim i žućkastim medijima kao po komandi poveli su se i političari iz Srbije i Republike Srpske, izražavajući čas svoje zgražanje nad Izetbegovićevom „odlukom“ da „prizna“ Kosovo, čas iskazujući nepokolebljivu spremnost da brane ostatke ostataka sna o Velikoj Srbiji. Na semantičkom nivou skoro da nema razlike između morbidnog i prijetećeg naslova Informera – Bakir bi opet da kolje – i Dodikovog skoro plačnog proglašavanja Izetbegovića „najvećim srpskim neprijateljem“. Podsjećamo još jednom, i tabloid i Dodik dramatično su reagovali na zlonamjernu TANJUG-ovu laž, a ne na ono što je Izetbegović zaista izgovorio u intervjuu.

Ostavićemo ovdje po strani razloge koji su nagnali intelektualni i moralni otpad među Bošnjacima, poput Fahrudina Radončića, Muamera Zukorlića i Envera Kazaza, da traže opravdanje za reakciju srpskih i srbijanskih medija i političara i da Izetbegovića po svaku cijenu i bez uporišta u stvarnosti izjednačavaju sa Dodikom i proglašavaju ga za faktor nestabilnosti, jer je tu riječ o kokošarskom pokušaju poentiranja kroz dodvoravanje i prežvakavanje opštih mjesta. Zanimljivo je, međutim, zapitati se šta je to, osim tekućih političkih potreba, potaklo i omogućilo koordiniranu reakciju medija i poličara unutar srpskog nacionalnog korpusa.

Ukoliko Izetbegovićevo bezazleno „Nadam se da da“ uporedimo sa činjenicom da su Crna Gora, Hrvatska i Makedonija bez oklijevanja priznale Kosovo prije skoro deset godina, sa nedvosmislenim izjavama poput one kojom hrvatska predsjednica Grabar-Kitarović kaže da „Srbija i Hrvatska nisu prijateljske zemlje“, te sa vaspitnim „šamarima“ kojima međunarodna politička i pravosudna tijela tumače svoje stavove spram politike u Srbiji i RS, samo od sebe nameće se pitanje zašto su u tim slučajevima izostale ili su nesrazmjerno bile manje dramatične reakcije protkane ratničkim urlicima.

Ogovor je veoma jednostavan – nije srpsku medijsku i političku scenu potreslo Izetbegovićevo nadanje da će BiH jednog dana prizanti Kosovo, već činjenica da je bošnjački narod postao politička nacija u punom kapacitetu i ravnopravan sa ostalim narodima koji nastanjuju Zapadni Balkan, te da se bez bošnjačke politike više ne može rješavati nijedno pitanje od značaja za taj narod. Srpski politički okvir, bez obzira da li je riječ o onom srbijanskom ili ovom prečanskom, još uvijek je čvrsto stegnut u okove mitomanije i još uvijek ga bitno određuje sadržaj Kosovskog mita, što ga čini povijesno i socijalno nedinamičnim i tromim, nesposobnim da shvati procese koji se kraj njega odvijaju i da prihvati novu realnost.

A u toj novoj realnosti bošnjački narod više ne stenje pod teretom onog besmislenog i ispraznog citata Meše Selimovića o „nejasnom osjećaju stida zbog krivice i otpadništva“, čijim je kanoniziranjem u jugoslavenskom obrazovnom sistemu tom narodu poslata jasna poruka kakav mu je status dodijeljen. Najkraće rečeno, dok srpska politika i dalje stenje pod teretom vjerovanja u Kosovski mit i u neupitnost Selimovićevog mudrovanja, bošnjačka politika, artikulisana kroz djelovanje Bakira Izetbegovića, funkcioniše po modelima prihvatljivim u civilizovanom, naprednom svijetu. Dakle po modelima koji demokratiju i legalizam pretpostavljaju opskurnim historijskim tlapnjama.

Sve dok dominantna politička svijest u Srbiji i RS ne sazrije dovoljno da prihvati stvarnost onakvom kakva ona jeste, mogu se očekivati i medijsko-politički cirkusi poput onog od prošle sedmice. Bošnjake će oni, istina, iritirati, ali će Srbiju usporavati na njenom putu ka zajednici civilizovanih i demokratskih zemalja, pa je zato upravo Srbiji u interesu da se što prije počne rješavati svojih povijesnih zabluda.

(Bportal.ba)




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>