Slučaj Srete Tanasića: Zatucanost srbijanskog lingviste

Šta bi Englezi i Engleska mogli učiniti ukoliko bi američki narod i institucije odlučili da jezik kojim govore nazovu američkim? Mogli bi ili prihvatiti tu odluku ili zakukati do neba i praviti budale od sebe, onako kako to čini plitkoumni Tanasić, nedorastao upotrebi analogija, jer ih kao i svaki diletant kontaminira ideološkim primjesama

sreto-tanasic

Piše: Elis Bektaš

"Crna gora je u 2018. ušla sa međunarodnim kodom za crnogorski jezik", stoji u tekstu "Kako postoji 'crnogorski', a ne postoji 'američki'?", objavljenom na srbijanskom portalu b92. Komentarišući tu vijest, Sreto Tanasić, lingvist i predsjednik Odbora za standardizaciju srpskog jezika pri SANU, iznosi standardni paket kukajućih primjedbi nalik na sarmu - u listove iz lingvističkih kupusara umotan je nadjev od uvjerenja da Srbima istorija daje pravo da drugim narodima određuju ime jezika, te da su susjedni narodi Srbima jezik ukrali.

Ulaziti u diskusiju sa diletantima poput Tanasića, đavolji je posao, jer takvi po pravilu izbjegavaju baviti se predmetom diskusije i umjesto toga nude vlastite titule, te sumnjivu istoriju i još sumnjivije mitove kao dokaze za svoje teze, koje sa naukom o jeziku imaju veze koliko i popunjavanje tiketa u kladionici. No pošto Tanasić svoje sljedbenike nalazi i u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti u manjem BiH entitetu, nije zgoreg u nekoliko poteza objasniti srž te zatucanosti i uzaludnost tih pseudonaučnih pokušaja da se Urbi et orbi obznani kako ovdje, eto, postoji samo srpski jezik, kojeg su drugi narodi bespravno otuđili.

Prije toga valja reći da osporavanje Tanasićevih tvrdnji dokazima koji uključuju Uskufijev rječnik bosanskog jezika i slične informacije nije đavolji, ali jeste šejtanski posao, jer se tako pristaje na pravila igre koja je nametnula SANU i diskusija o imenu jezika pretvara se u beskonačno natezanje oko istorijskih prava.

Tanasić, koji je zgrožen međunarodnom konfirmacijom crnogorskog jezika, kritikuje i srbijansku državnu vlast, jer je ona, po njegovom mišljenju, "napravila mnogo krupnih grešaka u vezi sa statusom srpskog jezika, dajući status jezika idiomima koji ga ne mogu imati." Ne treba biti Šerlok Holms, pa zaključiti da Tanasićevu dušu ranjava to što srbijanske vlasti uvažavaju postojanje ne samo crnogorskog, već i bosanskog jezika u Srbiji.

Poglavar odbora SANU, međutim, nastoji da svoju bol prikaže kao bol znanstvenika a ne vulgarnog nacionaliste i karikaturalnog imperijaliste, pa utvrđivanje međunarodnog koda za crnogorski jezik kritikuje sljedećim riječima: "Dok je uvažavan jedini mogući kriterijum - lingvistički - nije bilo koda i to je u ‘odbijenici’ i rečeno. Sad više nije bila važna suština.” Po Tanasićevom mišljenju, "nema lingvističkih i sociolingvističkih osnova da se crnogorski registruje kao poseban jezik."

Upravo ovakvim navodima Tanasić sebe razotkriva kao priučenog diletanta, koji kao i svaki palanački bakalin ili kasapin smatra da je lukaviji od svojih mušterija i da im može podmetnuti staru i pokvarenu robu. On, naime, neće ili jednostavno ne može da shvati da je uvažavanje lingvističkog kriterijuma kao jedinog prihvatljivog za određivanje imena jezika odražavalo duh prošlih vremena u kojima su prešutno uvažavani argumenti sile i u kojima se na demokratske slobode gledalo kroz nišan Krupovih i Šnajderovih topova.

Da ima zrno pameti u svojoj učenoj glavi, Tanasić nikada ne bi izgovorio sljedeće: “Riječ je o varijanti srpskog i to nije samo moja tvrdnja, to je mišljenje struke. Da nije lingvistički kriterijum važan, pa zar ne bi isti ti utvrdili ‘američki jezik’ prije ‘crnogorskog’, a bilo bi i nešto više razloga za to." Tanasić zasjenjuje prosti čitalački puk pozivanjem na nekakvo 'mišljenje struke', nesposoban da shvati kako je ozbiljna lingvistička struka davno shvatila da određivanje imena jezika nije njen posao. No to je manje bitno, znatno je bitniji odgovor na pitanje - šta bi Englezi i Engleska mogli učiniti ukoliko bi američki narod i institucije odlučili da jezik kojim govore nazovu američkim? Mogli bi ili prihvatiti tu odluku ili zakukati do neba i praviti budale od sebe, onako kako to čini plitkoumni Tanasić, nedorastao upotrebi analogija, jer ih kao i svaki diletant kontaminira ideološkim primjesama.

Najveću štetu po srpsku lingvistiku i po srpski jezik uopšte prave oni gerijatrični zlodusi koji bi da, iz pozicije malog balkanskog naroda, oponašaju imperije XIX stoljeća. No to je problem kojeg će morati rješavati srpski narod, ukoliko ne želi da i u budućnosti bude sluđivan mitomanijom. Ali valja reći i to da najveću štetu bosanskoj lingvistici i bosanskom jeziku uopšte nanose oni koji pate što Bošnjaci nemaju svoju gerijatričnu SANU sa Sretom Tanasićem, svog Dobricu Ćosića i svog Matiju Bećkovića. I jedni i drugi od koristi su samo opasnim politikantima poput Milorada Dodika i onoj burlesknoj skupini jezičkih deklarativaca, koji retrogradni pristup jezičkim pitanjima koriste kao opravdanje za prikriveno vraćanje nekakvog jugoslovenskog nadjezika u život.

A bosanski i crnogorski jezik, pa oni postoje onoliko dugo koliko postoji i srpski jezik, samo što više velikosrpska hegemonistička ideja više nema ni snagu ni mehanizme da suzbija i briše njihova imena. A kako stvari stoje, teško da će ih ikada više i imati.

(Bportal.ba)




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>