Izdvojeno Izdvojeno Kolumne | Komentari | Stavovi

Silovatelj logike Hadžiomerović

Piše: Elis Bektaš

Da warholovsku petominutnu popularnost nije mudro uzimati kao osnov za vjerovanje u vlastitu pamet, zorno pokazuje otužni slučaj Bakira Hadžiomerovića koji ima sve većih problema u nastojanju da svoju minutu u Dnevnom avazu ispuni koliko-toliko smislenim sadržajem. U svojoj posljednjoj dekiki, pod nazivom Zelena transverzala, Hadžiomeriović čitaoce podsjeća na 1990. godinu i prve demokratske izbore u Bosni i Hercegovini, ali on to čini na način koji je tendeciozan u jednakoj mjeri u kojoj je i djetinjast.

Tvrdnja da su SDA, SDS i HDZ združeno srušili Durakovićeve socijaldemokrate, odnosno komuniste, te Markovićeve reformiste, samo je polovično tačna. Presudnu ulogu u rušenju starog poretka odigrali su upravo komunisti, bilo da su kao preobraćenici prišli novoformiranim strankama ili da su odbijali birače od sebe insistiranjem na zastarjelim i umirućim političkim konceptima, a u tom su im poslu zdušno pomogli i reformisti, okupljajući grotesknu galeriju političkih diletanata, koji su svoj angažman po pravilu shvatali kao priliku za ličnu promociju. Kasniji životopisi nekadašnjih reformista u potpunosti opravdavaju takvu ocjenu.

Zgroženi Hadžiomerović čitaoce zatim podsjeća na bulažnjenja Nikole Koljevića o nazivu Zetra kao skraćenici za zelenu transverzalu, nudeći to kao dokaz nadrealnosti tog vremena. Stvar je međutim u tome da je to vrijeme većini svojih očevidaca odista izgledalo kao nadrealno, ali samo stoga što je većina stanovnika Bosne i Hercegovine u to vrijeme još uvijek bila pod dejstvom višedecenijske ideološke i monopartijske hipnoze, koja im je priječila da stvarnost sagledaju u njenoj užasavajućoj složenosti i punoći i da do kraja razumiju uzroke i korijene društvene oluje koja se spremala da gruhne svom svojom snagom.

Ali danas, skoro tri decenije nakon tih događaja, oni nadrealno mogu izgledati samo onome ko je još uvijek pod dejstvom te hipnoze ili je neizlječivo infantilan. Ili jednostavno suviše lijen da napregne vijuge i shvati ono što baš i nije toliko teško za shvatiti.

Nadrealno je, međutim, ono što Hadžiomerović radi sa nesrećnom logikom u drugom dijelu teksta, pozivajući Bakira Izetbegovića da “javno osudi i odbaci promišljanja” Zlatka Lagumdžije, koji ne vidi ništa sporno u Erdoğanovom najavljenom predizbornom skupu u Zetri. Najednom je za Hadžiomerovića bulažnjenje Nikole Koljevića postalo validna i utemeljena optužba od koje se valja braniti skoro tri decenije nakon što je upućena i više od dvije decenije otkako je Koljević uputio kuršum u svoju sljepoočnicu.

Takvo silovanje logike možda i čini dobro Hadžiomeroviću, koji na taj način zarađuje tantijeme kod svog novog patrona, ali nikakvo dobro ne čini čitaocima, jer ne samo da ih lišava smisla u pročitanom, već im nudi i jedan nakaradan i plitak model mišljenja koji očas može prevariti naivne i odvesti ih na stranputicu.

Hadžiomerović, naravno, ima svako moguće pravo na vlastiti stav o Erdoğanovom dolasku u Sarajevo, ali elementarna pristojnost i odgovornost spram publike nalažu da se potrudi barem ga umotati u smislene rečenice. Ovako, on samo služi kao opomena da Štulićevi stihovi, ispovijedanje vlastitog antifašizma po društvenim mrežama i prohujala slava ni u kom slučaju nisu čvrst temelj za vjerovanje u vlastitu pamet, a još manje za soljenje pameti drugima.

(Bportal.ba)

Podijeli na društvene mreže!

Komentariši