BiH Izdvojeno Izdvojeno Kolumne | Komentari | Stavovi Slider Slider Vijesti Vijesti

Prof.Enver Kazaz kao mjera moralnog posrnuća

enver-kazaz16112017

Piše: Elis Bektaš

Kazazovi teorijski radovi jalov su i epigonstvom prožet pokušaj spajanja postmodernističkih tlapnji i marksističkog, dakle vulgarnog i manihejskog, uprezanja književnosti u ideološku rudu. Rezultat takvog pregnuća frankenštajnovski je monstrum bez razbora i duše kojem njegov tvorac uporno traži nekakav angažman, u vremenu kada još samo akademska gerijatrija vjeruje da književnost u društvu i dalje igra ulogu kakvu je igrala u epohi formiranja država-nacija. Njegovi pjesmuljci, koje on tendenciozno pakuje u knjige ozbiljnog izgleda, otužan su rezultat takmičenja između odsustva talenta i poriva za socio-literarnom konfirmacijom. Dijelu ovdašnje čitalačke publike te se patetične ispovijedi protkane pučkim mudrovanjima, istina, čine kao vrijedna poezija, ali i to je samo rezultat nečeg drugog – kulturološke i duhovne zapuštenosti, intelektualne lijenosti i suženog čitalačkog iskustva.

Sve to, međutim, ne bi bio pregolem problem, jer povijest je književnosti i nauke o njoj ionako prepuna zalutalih u taj labirint, kada bi prof.Kazaz nastojao da održi barem privid vlastitog digniteta i da ulogu koja mu je povjerena i za koju je plaćen budžetskim novcima odigra u skladu sa davno uspostavljenim i opštevažećim pravilima i principima. No prof.Kazaz u učionicu ulazi i pred studente staje ne naoružan znanjem, već ideološkom i političkom ostrašćenošću i vlastitim frustracijama, noseći uz to i štit iskovan od ubjeđenja u neupitnost ispravnosti njegovog ličnog opredjeljenja. Tako ovaj tamni vitez postmoderno-ljevičarskog angažmana, umjesto da u učionici odrubi glavu aždahi neznanja, zarobljava i u sužanjstvu drži, a povremeno i na silu obljubljuje, princezu znanja, a učionicu pretvara u bojno polje i studente dijeli na svoje saveznike i svoje dušmane.

Primjedbe da su prethodne ocjene preoštre veoma je lako osporiti – dovoljno je onoga ko ih stavlja uputiti da barem ovlaš pregleda uratke prof.Kazazu odanih studenata književnosti. U njima neće naći ni trunku mišljenja niti ikakav vrijedan doprinos promišljanju književnosti, već samo upinjanje da se, po svaku cijenu i uprkos činjenicama i zakonitostima mišljenja, odbrani unaprijed postavljena ideološka, a počesto i dnevnopolitička teza. Dok se sa svojim epigonima zbližava i intimizira, počesto i preko granice umjerenosti i etičke prihvatljivosti, i dok uživa u opijenosti njihovim laudama svom guruu, dotle prof.Kazaz za studente koji ne dijele njegov reducirani i rigidni svjetonazor ima spreman čitav arsenal uvreda, kojima on ne gađa samo ideološku diferencijaciju, već i ličnost studenata, a počesto indirektnom vatrom uvreda tuče i zaklonjene ciljeve – njihove obitelji.

To ipak ne znači da ljubimci prof.Kazaza prolaze bolje od studenata koje on smatra za društvene štetočine. I jedni i drugi iz učionice izlaze sa istim teretom – umjesto da ih upućuje u čudesni svijet književnosti, prof.Kazaz svoje studente kontaminira vlastitim gorčinama i pred njih izljeva svoju omrazu prema kolegama i, iznad svega, prema obitelji Izetbegović, koja je najčešća tema njegovih predavanja. Da je Filozofski fakultet u Sarajevu ozbiljna akademska institucija sa dignitetom, do sad bi već bilo formirano tijelo sa zadaćom da ocijeni etičnost i opravdanost trošenja nastavnog vremena na zapjenjene tirade o kolegama sa katedre, te o članu državnog Predsjedništva i o direktorici KCUS-a.

Neko će, ne bez razloga, zapitati – pa kako onda uopšte opstaje ovaj nekadašnji propagandist SDA, potom jurišnik Naše stranke i SDP, a sada pamfletist i ventrilokvist Radončićevog populizma? Odgovor je jednostavan. Lukavi prof.Kazaz precizno je procijenio duhovnu i intelektualnu zaparloženost ovdašnjeg javnog prostora i količinu frustracija koje se njime valjaju, na osnovu čega je shvatio da mnogi neće odoljeti njegovom pozivu za valjanjem u blatu. Njegovi oponenti u diskusijama i polemikama, naime, po pravilu nisu branili principe, već vlastite pozicije, što ih je činilo neugodno sličnima njemu samom, a rasprave je pretvaralo u mučna ad hominem i mitomanska prepucavanja bez kraja i bez pobjednika.

Komesarsko divljanje prof.Kazaza na katedri književnosti moguće je i zbog jedne štetne tekovine koja je naslijeđena iz prethodne epohe i koja se u ovoj, ne samo ekonomski, već i duhovno tranzicijskoj, dodatno razbuktala. Riječ je o strahu studenata pred autoritetom i likom profesora i o njihovom pristajanju na pervertiranu stvarnost u kojoj je profesor satrap i gospodar studentske sudbine i budućnosti. Moguće je da studenti i nisu toliko neprosvijećeni i neupućeni u postojanje mehanizama kojima se ograničava profesorska samovolja i kojima ih se može prinuditi da barem u minimalnom obimu obavljaju posao za koji su plaćeni, koliko su i sami saglasni sa imperativom sticanja zvanja po svaku cijenu, pa čak i ako ta cijena uključuje odricanje od znanja. Kraće rečeno, opsesije i zloupotrebe prof.Kazaza nisu toliko problem čitavog društva, koliko njegovih studenata, pa bi stoga upravo oni trebali povesti akciju etičke dekontaminacije svog fakulteta i ništa ih ne abolira od pomanjkanja njihove hrabrosti. Kako će sutra svojim učenicima govoriti o, recimo, Servantesovom Don Kihotu, ako se danas ne usuđuju suprotstaviti toj vjetrenjači pokretanoj Radončićevim dahom iz usta i iz stomaka.

Najnoviji performans prof.Kazaza njegovo je patetično i dramatično zapomaganje što ga je, prema njegovim tvrdnjama, izvršni urednik magazina Stav Mahir Sokolija pokušao ubiti na radnom mjestu, preciznije, u bifeu Filozofskog fakulteta. Riječ je, međutim, o mnogo bezazlenijem slučaju. Sokolija je, istina, pomalo brzopleto, ali i sasvim razumljivo, došao na fakultet da prof.Kazaza upita za razloge koji ga nagone da na predavanjima opanjkava svoju kolegicu i Sokolijinu suprugu, te Sokolijinog rahmetli oca. Rasprava je poprimila malo žustriji tok i došlo je do obostranog naguravanja između nekadašnjeg boksera Kazaza i 70-postotnog RVI Sokolije, ali to se može nazvati napadom samo tamo gdje i prof.Kazaz može sloviti za elokventnog, etičnog i dostojanstvenog člana akademske zajednice.

Ako treba tražiti krivca za slučaj Kazaz-Sokolija, onda se on nalazi u upravnim tijelima Filozofskog fakulteta, koja su propustila na vrijeme obuzdati svog uposlenika i skrenuti mu pažnju na apsolutnu neprihvatljivost zloupotrebe katedre za ispoljavanje ličnih frustracija i za opanjkavanje kolega i članova njihovih obitelji, pogotovo onih koji više nisu među živima.

U svemu ovome, profitirao je prof.Kazaz, koji je opet dobio priliku da okupira dio medijskog prostora i da još jednom ispali plotun izvanrazumskih optužbi na račun Bakira Izetbegovića, ne potkrijepljujući ih ičim drugim do li vlastitim uvjerenjem da se član državnog Predsjedništva bavi oblikovanjem uredničke politike jednog, istina, prilično nacionalnog, ali ne i stranačkog sedmičnika. Profitirali su i njegovi oponenti, oni koji mu nalikuju po metodi i po odsustvu principa i mišljenja, pa je tako uredništvo magazina Stav objavilo tekst kojim formalno uzima u zaštitu svog izvršnog urednika, a ustvari nastavlja besplodno i besmisleno valjanje po blatu sa prof.Kazazom i koristi priliku da svog glavnog i odgovornog urednika ustoliči na tron žrtve, po ko zna koji put. Skoro komično izgleda taj pokušaj da se uspostavi odnos po kojem je glavni i odgovorni urednik Stava maršal Broz, Sokolija Vladimir Velebit, a prof.Kazaz generalisimus Josif Visarionovič Džugašvili Staljin.

No ako su takvi profitirali, to ne znači da su Sokolija i Izetbegović gubitnici. Oni su samo kolateralna šteta jednog sumanutog i od činjenica operisanog medijskog sukoba, koji je samo na površini ideološki, a u svojoj nutrini ima ko zna kakve lične motive i razloge. Stvarni su gubitnici podijeljeni u dvije grupe: dugoročni, odnosno studenti prof.Kazaza koji već godinama iz njegove učionice izlaze bez onoga zbog čega su u nju ušli, te kratkoročni, odnosno mediji i političke stranke koje su potrčale da prisnaže prof.Kazazu i presude Sokoliji, a da prethodno nisu uvažili temeljni princip žurnalizma i presuđivanja – auditer et altera pars. Sa takvim novinarskim i sa takvim političkim duhom, jao li je etici i mišljenju koji im se nađu na putu.

(Bportal.ba)

Podijeli na društvene mreže!

Komentariši