Magazin Magazin Slider Slider Život

Priča jednog Sirijca: Živim za dan kada ću ponovo vidjeti brata

Ako ste se nekada pitali kakav je život migranta u Sarajevu, Bihaću ili nekom drugom dijelu Bosne i Hercegovine, bit će vam dovoljno pola sata susreta s njima, razgovora, da dobijete potpuno sliku da se nikada s njima ne bi mijenjali.

U našoj zemlji, Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj.. oni su i mnogima samo brojke. Dok ih se jedni žele riješiti za sva vremena, drugi im pokušavaju dati nadu u bolje sutra.

Bez krova nad glavom

U Sarajevu posljednjih mjeseci ih možete sresti u velikom parku kod Željezničke stanice. Tu im je kuća, prenoćište, dom, restoran… sve na jednom mjestu.

Iako su na početku zatvoreni, nepovjerljivi… posve su drugačiji kada krene priča. Takav je i Abdul Noir (27), nekadašnji nogometaš iz Sirije, kojem je propala karijera nakon što je ranjen u list desne noge.

Dok nam pokazuje ranu od metka, koja je uspješno, na sreću, zaliječena, kreće priča.

“Tu sam, u Sarajevu, skoro šest mjeseci. U više navrata sam bio u Bihaću, probio se nekoliko puta do Slovenije, ali dalje nisam mogao. Uvijek su me uhvatili i vraćali nazad u Bosnu i Hercegovinu”, priča za Radiosarajevo.ba Abdul Noir.

Cilj mu je bio Njemačka, a kasnije Holandiju.

“Imam brata u Holandiji, mlađi je od mene devet godina. On se uspio probiti, ja nisam. Živim za dan kada ćemo se ponovo sresti. Pokušat ću ponovo, uskoro”, dodaje.

Dok razgovaramo u priču se uključuju još dva momka. Zanima nas kako izgleda jedan pokušaj da se prebace iz Bihaća do nekog grada u Sloveniji.

“Iz Bihaća do granice s Hrvatskom idemo pješke 10 sati. To nam je najteži dio puta. U Hrvatskoj prespavamo jednu ili dvije noći i idemo dalje, u Sloveniju. Tada nas veliki broj od nas uhvate i vrate u Hrvatsku, a njihova policija u BiH i tako ponovo”, kaže jedan od njih.

Na naše pitanje “zašto ne kažu da su u Sloveniju pokušali uči iz Italije”, jedan od njih dodaje:

“Kažemo mi da smo stigli iz Rima, ali nas oni opet vrate u BiH”.

Pričaju da im je najveći problem novac. Hrane imaju, jer ih dobri ljudi obilaze. Trenutno ih ima oko 200, a broj nekada zna porasti i na 300.

“Ja sam iz Sirije, a ima nas iz Maroka, Iraka, Pakistana… Dosta ih ima iz Afrike… Oni su malo tamniji od nas, i svi su muslimani. I ja sam musliman, a iz Iraka ima dosta katolika”, nastavlja Abdul Noir.

Kaže da je najteže noći. Spava pod otvorim nebom, ali ne želi otići spas potražiti u nekom od izbjegličkih kampova.

Upoznati su svi da su za mjesec izbori u BiH. To znaju po bilbordima koje vide širom grada. Pokazuju na Avazov toranj, znaju da je Fahrudin Radončić jedan od kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, vlasnik zgrade.

“Čuli smo za Šefika Džaferovića, kažu da je dobar čovjek. Kod nas Bashar al-Assad nije dobar čovjek. On je loš predsjednik”, govori Abdul Noir, dok mu pojašnjavamo komplicirani izborni sistem u BiH, jedan od najkompliciranijih u Europi.

Zanimljivo, nijedna stranka u proteklih sedam dana izborne utrke nije u svom programu iznosila problem migranata u Bosni i Hercegovini, niti je ponudila neka rješenja.

Napustio pakao Damaska

Tek je Vlada FBiH je donijela zaključke o migrantima i izbjeglicama koji se nalaze na području FBiH, da se smjeste u kasarne i hotele u cilju stvaranja izbjegličkih centara.

Abdul Noira i njegove prijatelje to ne zanima. On se puno i ne nada tome, iako hvali odnos građana Sarajeva, kao i cijele BiH.

“Pomažu nam koliko mogu, donesu nam hranu. Za Bosnu sam čuo i prije nego sam ovdje došao, kada sam napuštao pakao Damaska. Nazad nema, samo Holandija i susret s bratom ili smrt, povratka u Siriju nema”, kazao je za portal Radiosarajevo.ba Abdul Noir.

(Bportal.ba/Radiosarajevo.ba)

Podijeli na društvene mreže!