Otvoreno pismo zabrinutih roditelja: Šta se to dešava u KŠC “Sveti Franjo” u Tuzli?

Nakon skretanja pažnje i upozorenja roditelja djece koja trpe razna maltretiranja od drugih učenika u Općoj gimnaziji Katoličkog školskog centra "Sveti Franjo" Tuzla te izostanka reakcije, jedna od majki odlučila je da progovori o problemima koja se dešavaju pod krovom ove škole. Ističe da ima samo jedan cilj a to je "da niko ne može reći: nismo znali"
ilustracijakato21

Katolički školski centar "Sveti Franjo" Tuzla
Opća gimnazija
N/R Direktorice: Žana Altumbabić

Tuzla 23. novembar, 2017. godine

OTVORENO PISMO
Upozorenje u vezi sa zabrinjavajućim ponašanjem određenog broja učenika (sada) trećeg razreda Opće gimnazije Katoličkog školskog centra "Sveti Franjo" Tuzla

Poštovana Direktorice,
Poštovani uposlenici Opće gimnazije KŠC,

na web- stranici Katoličkog školskog centra "Sveti Franjo" Tuzla piše sljedeće: "U Tuzli od 1995. godine postoji Katolički školski centar "Sv. Franjo" koji vodi posebnu brigu o odgoju i obrazovanju mladih. On je baštinik duge tradicije kvalitetnih škola koje su vodile časne sestre Kćeri Božje ljubavi u protekla dva stoljeća. Ova škola je počela s radom u Tuzli 1883. godine pod njihovim vodstvom. Prema pisanoj dokumentaciji i svjedočenju starijih, bile su to dobro organizirane i kvalitetne škole.”

Vođeni tom spoznajom, suprug i ja smo odlučili, kada je za to došlo vrijeme, obrazovanje svoga djeteta povjeriti u "ruke" ove škole i nijednog momenta ne žalimo zbog te odluke – naprotiv (više puta ću ponoviti "moje dijete" – ne iz razloga što je posebno, niti zbog toga što zanemarujem ulogu oca, koji je saglasan sa ovim psimom, nego ISKLJUČIVO zbog toga što GOVORIM U SVOJE LIČNO IME i stojim iza svake napisane riječi) – dakle, moje dijete je u Osnovnoj školi KŠC-a dobilo izuzetno kvalitetno obrazovanje, sa divnom učiteljicom, nastavnicama i nastavnicima, izuzetnom razrednicom. Naravno da je nekih sitnih žalbi i pomalo diskutablinih situacija bilo, ali nisu vrijedne pomena u odnosu na kvalitet našeg odnosa sa Školom i Škole sa djecom i roditeljima.

Kada su se, pri kraju devetogodišnjeg školovanja, pojavili slučajevi bullinga (u prevodu: vršnjačkog nasilja) nad drugovima/drugaricama iz razreda (slučajevi teškog vrijeđanja i ponižavanja školskih drugova/drugarica) škola je reagovala. Ne znam da li se i na druge konfliktne situacije obraćala dovoljna pažnja (ne samo pažnja škole, nego i svih nas, jer mi kao roditelji imamo puno veću odgovornost za ponašanje svoje djece, nego škola), ali očigledno je da je puno toga u odrastanju, obrazovanju i vaspitanju BAŠ OVE DJECE PROMAKLO, što je rezultiralo izuzetno nemilim, štaviše izopačenim, događajima kako u prvom, tako i u drugom razredu Opće gimnazije Katoličkog centra "Sveti Franjo" u Tuzli, zbog čega sam, nakon savjetovanja sa članovima svoje porodice i sa prijateljima, odlučila da je ova škola, sa posebnim akcentom na ova dva odjeljenja, nepovoljna sredina za razvoj bilo čijeg djeteta.

Odluci je prethodila izuzetno strašna scena na samom kraju školske godine ´16/´17, kada je nekoliko učenika (mislim troje), koji su tada završavali drugi razred Opće gimnazije odlučili da izvedu mali eksperiment nad ribicama u akvarijumu u kabinetu latinskog jezika (ribice i akvarijum su kupili njihovi drugovi iz razreda svojim sredstvima, kako bi još i dodatno oplemenili kabinet svoga profesora i razrednika kojeg neizmjerno vole i cijene i koji zaslužuje svako poštovanje za borbu s problemima sa kojima se, tokom godine, susretao u odjeljenju nad kojim ima razredništvo) te su jednu ribicu, naravno živu, izvadili iz akvarija, pa je palili upaljačem (odakle im upaljač???), drugu su secirali a potom i raščerečili naživo (tu je već bilo pitanje da li je ribica osunećena, ili ne, pa ako nije – da se i osuneti?!) a u ostatak akvarijuma su izlili akrilne boje, da vide kako će ribice ugibati pod dejstvom hemije.

/Digresija koja je bitna za sljedeći pasus zbog poređenja: u istom tom razredu, u istoj toj školi, jedan učenik, dobija ukor Nastavničkog vijeća i smanjeno vladanje, jer je konstantno kasnio na gotovo svaki prvi jutarnji čas – gotovo nikad treći ili zadnji, uvijek i samo prvi. Majka, u ovom slučaju sam to bila ja, u dogovoru sa Razrednikom, nije htjela da pravda te časove, vjerujući da ne treba, za neodgovornost, proći baš nekažnjeno. U isto vrijeme, taj ukoreni učenik ide u Srednju muzičku školu, svira u orkestru u Kući plamena mira, sa Školskom organizacijom odlazi da volonterski pomaže djeci u Domu za nezbrinutu djecu u Tuzli svake subote i aktivan je član jednog od projekata Zemlje djece, a u školi ima izuzetno, gotovo za primjer, pristojno ponašanje, prema riječima profesora i Razrednika. Svejedno, dobio je ukor Nastavničkog vijeća i sniženo vladanje. Pošteno!/

Scena sa zlostavljanjem ribica, uz bulling koji ne prestaje (tokom čitave prethodne i te godine) nad pojedinim učenicama/učenicima uz korištenje pogrdnih riječi i teških psovki U ŠKOLI, dakle, scena sa zlostavljanjem nedužnih životinjica je od strane Nastavničkog vijeća razmatrana, iskritikovana i učenici su dobili ukor Nastavničkog vijeća i sniženo vladanje – posve jednako kao i dijete iz prethodnog pasusa, koje kasni na časove. Ukor nastavničkog vijeća. Bez konsultacija sa psihijatrom, psihologom, bez adekvatne mjere i tretmana. Bez rada sa roditeljima čija su djeca počinioci.

Bez angažovanja bilo kakvog stručnjaka, čija uloga je ključna u ovakvim situacijama, budući da je bilo očigledno da se kod kuće sa ovom djecom o tome ne priča, niti se radi na prevenciji problema – ako polazimo od toga da djeca "sve donose od kuće". Ja lično ne znam šta je impresivnije, to koliko ti učenici nisu shvatili u čemu je problem ("*ebo je ribice, daću joj ja pare za ribice" je komentar pomenutih učenika koji se tiče mog komentara upućenog roditeljima i razredniku, a to je da se iz ovakvog čina kasnije u životu ne stvaraju dobri ljudi, već zlostavljači, silovatelji i osobe sklone porocima i nasilju u porodici), ili su mi veće iznenađenje bili roditelji koji su, puni sebe, slušali kako razrednik priča šta se desilo, bez da su rekli "A!". Pogotovo se nije desilo da vode svoju djecu da potraže adekvatnu pomoć u odgovarajućim ustanovama, pa i da sami posjete iste, ako se za to ukaže potreba.

No, problemima tu nije kraj. Uz bulling i sad već čuveni ukor Nastavničkog vijeća nekolicini učenika koji konzistentno i uporno cijelu godinu ne dolaze na nastavu, dešava se nešto zbog čega i pišem ovo Pismo i na šta želim sve nas, sve vas, Školu, Prosvjetno-pedagoški zavod i Ministarstvo obrazovanja da UPOZORIM – to je gledanje izopačenog, nasilničkog, pornografskog i siledžijskog sadržaja svakodnevno, pod krovom škole, na velikom odmoru i u svakoj drugoj prilici – uglavnom grupnog gledanja SILOVANJA, ZLOSTAVLJANJA, IŽIVLJAVANJA, UBIJANJA i ostalih, malo je reći neprimjerenih, psihodeličnih i umobolnih sadržaja na mobitelima i komentarisanje istih. Jedan od komentara, jednog od učenika nakon odgledanog "klipa" sa silovanjem je da: "Svaka žena kojoj se to desilo i zaslužuje da bude silovana, jer one same to traže i za to uglavnom i služe!"
Niko mi ne može reći da za ovakve aktivnosti i ponašanje djece nije znao, ili čuo: kako sam ja saznala, tako ste i vi mogli! Kad bi vas zanimalo!

Učenici ovaj posve neprihvatljivi vid zabave, koji se sastoji od sljedećih sadržaja - ponoviću: HARD-CORE PORNO, SILOVANJE, ZLOSTAVLJANJE, NEKROFILIJA, skidaju sa Dark Weba. Savjetujem sve RODITELJE da se informišu o tome šta je Dark Web, jer ja nisam ni ovlaštena ni dovoljno stručna za to. Mogu vam reći samo ono što sam laički shvatila, a to je da je taj Dark Web samo jedan mali djelić ogromnog Deep Web-a, koji se ne može naći normalnim pretraživanjem interneta, niti se može do sadržaja ovog web-a doći putem standardnih web-pretraživača. Nalazi se u TOR mrežama – anonimnim mrežama za koje je potreban specijalni web pretraživač (Dakle: ako ste učenik, morate nekako saznati da to postoji, morate HTJETI INSTALIRATI i morate tačno znati šta tražite – nije dostupno na internetu svima, ne potura im to kompjuter ili internet sam od sebe (kao što se roditelji prave nevješti kad kažu: ma joooj ja se u to ne razumijem, ili: ne bi moje dijete...) evo jasno objašnjavam šta se dešava i kako ide proces: dijete/učenik/osoba mora imati želju i namjeru da baš taj sadržaj ODABERE i gleda!) a TOR-mreža je, sama po sebi, uglavnom povezana sa nezakonitim i ilegalnim sadržajem na internetu – za više informacija, raspitajte se sami, savjetujem vam – jeza će vas proći kad vidite i čujete šta djeca, NAŠA DJECA, U OVOM GRADU, U OVOJ ŠKOLI, gledaju i kakve sadržaje namaštavaju i TRAŽE po Deep Web-u.

Otkako je škole – djeca su sklona nestašlucima, nedoličnom ponašanju, delikvenciji pa i vandalizmu – u svakoj školi, u svakoj generaciji uvijek ima grupa učenika koja gađa profesora kredom, prevrće katedre, izazivaju i učestvuju u tučama, psuju, puše, kradu od drugova iz razreda, svađaju se – zavisno od škole, nešto od toga je NESTAŠLUK, nešto VANDALIZAM, nešto je do NEPRISTOJNOSTI – ali je sve to za ljude i sve to može biti predmet neke "mjere" – tipa ukora, razgovora sa pedagogom ili psihologom, premještaja ili nešto tome slično. Ovo o čemu vam govorim nije ništa od pomenutog – teško da možemo reći da su se ta jadna naivna djeca tek malo zaigrala prije mjesec i po na velikom odmoru (otprilike četvero učenika KŠC-a) gledajući na mobitelu kako dva momka siluju mrtvu djevojku /oprostite na brutalnim opisima – ne vidim drugi način/ - ta djeca već imaju razvijenu patologiju i poremećaj u ponašanju i niko na to ne reaguje!!!

Nisam reagovala kada se u razredu i u školi Opća gimnazija "dilala trava", nisam reagovala na oko 120 strana sažetaka (šta je sažeo u toliko strana, ni sam ne zna) profesora historije, nisam reagovala na profesora geografije, za kojeg i učenici i uposlenici znaju kakve sklonosti ima i kod kojeg učenica dobije "plusić" ako kosu sveže u kikice, nisam reagovala na profesoricu koja učenicima priča kako je davila mačiće, nisam reagovala na lošije ocjene zato što je profesorica hemije prestroga, smatrajući da ako ta žena ikome da peticu to samo znači da postoje ocjene od jedan do pet i da profesorica ima visoke kriterije i da se moje dijete ne trudi dovoljno, jer profesorica svakome daje šansu, nisam reagovala ni na mnoge neprimjerene kriterije i u najvećem broju slučajeva nisam stajala na strani svog djeteta nego na strani kvaliteta, nivoa i škole, sad više nisam sigurna da je to ispravan način – ni na šta od ovoga nisam reagovala misleći: svaka porodica, pa tako i svaka škola, ima neke svoje karakteristike, dobre i loše strane, brige i probleme sa kojima se nosi najbolje što zna i umije – ništa strašno.

Sve do ribica.
Sve do prizora zlostavljanja i ubijanja na mobitelima.
Sve do prizora silovanja na mobitelima, uz nedolične komentare.
I sve to na velikom odmoru. Sa slikom i tonom. Uz glasne povike i komentare učenika.
U školi.
I to u školi koja ima, kao što smo svi već zaključili, VISOKE KRITERIJE .

(Napomena: brutalni sadržaji koje učenici "skidaju" s mreže su klipovi koji sadrže stvarne događaje i likove – to nisu glumci, ili igranje uloga, već originalni snimci zločina sa mjesta zločina.)

Jasno mi je da će se svaki mediokritet "okomiti" na mene, kao što to gotovo uvijek biva kada se kaže nešto o čemu svi šute – kriv je, uglavnom, onaj ko nešto kaže ili napiše, a ne onaj koji uradi nešto pogrešno – stoga napominjem da sam ovdje NEBITNA JA – pazite dobro da ne zamijenite teze! Bitna su naša djeca i ono što rade – a to što rade nije dobro! Bitni su kriteriji koji čine da dijete postane dobar čovjek – uprkos činjenici da ne zna dobro objasniti reljef Irske, ili detaljne informacije o prokariotskim i eukariotskim organizmima. Zadovoljavajući visoke kriterije.

Moja namjera nije da prozivam ikoga poimenice, ni roditelje poimenice, a pogotovo ne učenike – niti zakonski imam pravo na to. Namjera ovoga pisma je da SKRENE PAŽNJU i UPOZORI i da svi zajedno pokušamo prevenirati ovu pošast koja je evidenta u KŠC Tuzla, a možda i u drugim školama, za koje ne znam(o).

Ništa od ovoga nije samo zadatak škole – nego PRVENSTVENO RODITELJA (kad znate "spavati" u školi da se djeci namakne procenat ili da im opravdate časove – sigurno im možete i u ovome stati u kraj) i policije, POSEBNO PSIHOLOGA ILI PSIHIJATARA, i svih nas kao zajednice, a ulogu Ministarstva obrazovanja i Prosvjetno-pedagoškog zavoda mislim da nije potrebno dodatno isticati.

To su naša djeca, ovo su naši i njihovi životi, živimo svi u istom gradu i svih nas se ovo tiče, stoga vas molim da ne sjedimo skrštenih ruku.

Alma Omeragić

(Bportal.ba/Tuzlarije.net)




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>