BiH Slider Slider Vijesti Vijesti

Odlaskom Medžide Kreso, započela je tragična era ‘tegeltizacije’ pravosuđa” u BiH’!

edin_sa-768x460

Autor: Edin Šarčević

Uspješnost pravničkog poziva se ne mjeri pozicijama u političkom sistemu, nego zbirom uklonjenih nepravdi koje pogađaju ljudske sudbine, dakle, nepravdi koje pogađaju malog čovjeka na najbolnijem mjestu svake države: na socijalnoj bazi. Kako prema ovom kriteriju ocijeniti karijeru jednog pravnika? Čini se da je nemoguće doći do odlučujućih detalja iz radnih biografija koji bi omogućili siguran sud.

Meddžida Kreso je odlaskom u mirovinu polovinom decembra 2017. godine okončala aktivan rad pravnice koji je započeo imenovanjem za opštinskog tužioca u Mostaru 1973. godine, a krunisan je mandatom predsjednice Suda Bosne i Hercegovine 2004. godine. Od isteka mandata do odlaska u mirovinu radila je u ovom sudu kao sudija u apelacionom vijeću. U opis njene radne biografije ulazi profesionalni angažman u kojem skoro da nema nepokrivenog radnog područja: od sudije okružnog suda, advokata, tužioca na više organizacionih nivoa, pravnika u banci do sudije Suda BiH.

Ovo spominjem zbog toga što bi na jednak način bilo netačno i nekorektno tvrditi da je najuspješniji dio profesionalne biografije Meddžide Kreso pisan upravo u Sudu BiH. No, čini mi se posve sigurnim da je rad na poziciji predsjednice Suda BiH u njenoj biografiji zauzeo najvažnije mjesto. Značaj konkretnog angažmana se ovdje dodiruje sa uspješnošću pravničke karijere.

Da bi se shvatio ovaj spoj, treba imati na umu da se upravo uspostavljanjem Suda BiH reagiralo na socijalnu nepravdu. Naime, imenovanje prvih sedam sudija 2002. godine predstavljalo je institucionalnu reakciju na počinjenu nepravdu. Sada se žrtvama ratnih zločina osiguravalo zadovoljenje pravde. Upravo se dolazak Meddžide Kreso na mjesto predsjednice Suda BiH, dvije godine po njegovom osnivanju, podudario sa izgradnjom ovog suda u visoko profesionalnu, etnički i vjerski neutralnu, politički neovisnu, tehnički i kadrovski zaokruženu instituciju pravosuđa.

Ne želim reći da se u njegovoj praksi ne mogu pronaći presude koje ne zadovoljavaju niz postulata pravno utemeljenog sudovanja, no pozitivan bilans ne može biti upitan. Zasluga je predsjednice suda da je do njenog odlaska u mirovinu ovakav bilans moguć: iza sebe je ostavila finansijski stabilnu, tehnički funkcionalnu i kadrovski osposobljenu pravosudnu instituciju koja je u najproduktivnijoj saradnji inostranih i domaćih sudija uspostavila moderan sud. On je u stanju primijeniti najbolje standarde pravne države.

Da to nije samorazumljiv rezultat podsjetiće nas javni angažman Meddžide Kreso u koji ulaze neobično egzaktne dijagnoze o pravosudnoj mafiji, upiranje prstom na nepravilnosti u radu institucije koju vodi i na pravosuđe generalno, zatim analize optužnica i konkretni podaci o njihovim slabostima, kritike odluka Ustavnog suda i kritike prijedloga Ministarstva pravde RS-a o nadležnostima Apelacionog suda.

Za svaku od navedenih tema nije bilo dovoljno samo znanje, važnija je bila hrabrost. Meddžida Kreso je stilom i sadržajem svojih nastupa unijela u javni prostor novu sliku bosanskohercegovačke pravnice: temeljitost i stručnost spojeni s elegancijom i jasnim jezičkim porukama. Ona se nije ustezala da tačno imenuje negativnosti u pravosuđu. Jedina je npr. suočila novoizabranog predsjednika VSTV-a Milana Tegeltiju sa iskrivljenim podacima i slikama koje je odmah po izboru plasirao, i o njoj, i o sudu koji je vodila. U otvorenom pismu iz juna 2015, koje nikada nije bilo predmet rasprava VSTV-a, navela je niz nezakonitosti, propusta i spletki iz profesionalne karijere novoizabranog predsjednika Tegeltije. Time je dvije i pol godine prije etičko-pravne penurije i besprimjerne primitivizacije VSTV-a najavila fenomen koji je u punoj snazi kao „tegeltizacija“ zahvatio pravosuđe nakon isteka njenog mandata. Ovaj fenomen, kao neka forma pravničko-političke partenogeneze, podrazumijeva spoj sirovosti sa nestručnim objašnjenjima u izlizanim floskulama. Sve što Kreso nije bila!

Interakcija pravosuđa i medija vodi u BiH do snažnog utjecaja političkih i vjerskih skupina na profiliranje medijske slike o pravosuđu. To je za mandat predsjednice Suda BiH značilo direktan sukob sa kriminogenom političkom klasom koja je zaokruživanjem entitetskog pravosuđa mogla osigurati sistem političke kontrole sudova, a time i vlastiti mir.

Ta činjenica objašnjava medijsku kampanju koja je, za oba mandata Meddžide Kreso, konstantno vođena protiv suda i tužilaštva BiH. Samo jedan dio ove kampanje je analizirao austrijski politolog Vedran Džihić (analiza je nastala i objavljena je u okviru Fondacije koju vodim, Centra za javno pravo – Pravosuđe u medijima, Sarajevo 2012) i njegov rad predstavlja dokument o politički dirigiranoj i javnim sredstvima finansiranoj kampanji Republike Srpske za rušenje Suda BiH.

U njenom centru je, na to treba obratiti pažnju, koordinirani medijsko-politički napad na Sud BiH koji je konkretiziran u napadima na Meddžidu Kreso. Iz tog odnosa nije teško zaključiti da u neuređenim sistemima „institucionalna rješanja“ ovise o „personalnim rješenjima“ daleko više nego se to vidi, odnosno, da je zaslugom Meddžide Kreso Sud BiH rastao u instituciju pred kojom je pravda stizala ili je realno mogla stići i same aktere političkog sistema. Drukčije se ne može objasniti višegodišnja medijska kampanja, uvrede i laži koje su o sudinici Kreso plasirane iz Republike Srpske ili nastavak koji se zadnju godinu može pratiti po izdanjima Avaza.

Sve to ukazuje na poziciju u političkom sistemu koja je bila u funkciji uklanjanja nepravdi i na radni vijek koji nije potrošen u snishodljivo ćutanje, tako karakteristično za sudijsko-tužilačku strukturu BiH. Njeni stavovi nisu bili jednostrani diktat, oni su zahtijevali dijalog. Spremnost na dijalog je Meddžida Kreso dokazala i u okviru Fondacije Centar za javno pravo. Ne samo kao učesnik različitih stručnih i naučnih skupova nego i kao izvjestilac o izabranim temama: zadnji put u decembru 2015. godine, programatskim izlaganjem o reformi pravosuđa u BiH. U Fondaciji smo u pravnici Kreso imali sigurnog sagovornika o svim pravnim temama i suradnika koji nije bježao ni od akademskih ni od stručnih rasprava.

Ukratko, sretan spoj prakse i doktrina koji će sa njenim povlačenjem iz aktivnog rada i „tegeltizacijom pravosuđa“ nedostajati u javnom prostoru i stručnim tijelima pravnika.

(Bportal.ba/SB)

Komentariši