Magazin Magazin Regija i Svijet Život

Obućar Seid Tandir iz Sjenice: Svoje cipele prodaje čak i u Rusiji

Posebno je to izraženo u malim sredinama poput Sjenice, u Sandžaku, u Srbiji, a još je manje mladih ljudi, poput obućara Seida Tandira iz tog gradića, koji su uspjeli, baveći se nekom od tih vrsta poslova.

Kako je raditi kao obućar u tako malom mjestu sa Seidom je razgovarala tokom posjete ekipa Anadolije.

Seid je u varošici poznatiji kao Sejo rukometaš zbog sporta kojim se aktivno bavio, a za tezgom obućarske radnje našao se insprisan televizijskom emisijom o obućarskom zanatu.

Kaže kako je nakon rada u nekoliko privatnih firmi i odustajanja od bavljenja ugostiteljstvom, odlučio zakucati na vrata očeve obućarske radnje sa željom da pokuša da izuči obućarski zanat.

Zanat zavolio zahvaljujući prilogu na televiziji

– Odgledao sam jedan televizijski prilog o obućarskom zanatu. Već sutra, pojavio sam se na vratima očeve radionice i rekao mu da želim da naučim zanat. Moj otac, koji sada nije među nama, bio je vidno iznenađen i odluševljen mojim dolaskom jer je znao da sam sportista i prije svega mladić koji nije djelovao kao osoba koja želi savladati zanat obućarstva. To posebno jer sam ranije veoma rijetko dolazio kod njega u radnju. Ipak, počeo sam učiti – priča Seid.

Dani su se, kako navodi, nizali jedan za drugim. Svaki je, kaže Seid bio poseban na svoj način jer je neprestano morao učio nešto novo.

– U početku sam radio sitne popravke obuće, lijepio sam đonove na cipelama, neke ušivao. Trudio sam se, imao podršku, ali i podsjećanje od oca da je za uspješno savlađivanje zanata potrebno uložiti dosta vremena i napora. Ipak, ja sam najviše želeo naučiti kako da sam napravim cipelu, popravke me nisu toliko zanimale – navodi Seid.

Da sve ne bude kao u bajci i idealno, tek što je savladao osnove zanata, Seidov otac Nuko se teško razbolio, morao je napustiti Sjenicu i otići na bolničko liječenje u drugi grad. Tog trenutka obućarska radionica je u mnogome ovisila o Seidovoj anagažovanosti i posvijećenosti poslu.

– Jendog dana sam došao u radnju, napravio šablon i počeo sam praviti svoju prvu cipelu. Znao sam da otac u bolnici brine da li ću biti uspješan u tome. Ubijeđen sam da je on razmišljao o tome jesam li dovoljno dobro savladao posao, ali sam ulagao trud i sve ono što sam do tada naučio – objašnjava Seid ističući da ga je otac obučavao tek devet mjeseci.

Dok je Sidova prva cipela dobijala oblik i postajala to što treba biti, njegovog oca otpustili su iz bolnice jer mu je bolest uznapredovala. Seid se pribojavao da otac Nuko neće još dugo poživjeti. Odlučio je dati sve od sebe da napravi dobru cipelu i pokaže ocu kao krunu obuke koja je bila krtaka, ali zlata vrijedna, kakvom je opisuje.

– Gotovu cipelu, za koju sam smatrao da je dobro napravljena, odnio sam ocu. Gledao je, posmatrao i pitao da li je sigurno mojih ruku djelo. Potvrdio sam da jeste, a on mi je čestitao i ohrabrio da dalje nastavim da radim kao što sam počeo. Tako sam i učinio – kaže Seid.

Od tada je obućar Seid iz male varošice u mnogome napredovao u zanatu, savladao je i unapredio sve njegove veštine, a potvrdu kvaliteta njegovih cipela potvrdili su kupci iz čitave čitave zemlje i porudžbine koje reovodno dobija.

Nakon usavršavanja, kolekcija cipela

Putem reklame na društvenim mrežama i supruge koja ja iz Rusije, Seidove cipele našle su kupce čak u toj zemlji.

– Najprije su poručivale prijateljice od supruge. Bile su zadovoljne kvalitetom izrade i cijenom koja je dosta niža u odnosu na tamošnje. Jednom mi je jedna osoba iz Rusije poručila po jedan par cipela u svim bojma u kojima ih pravim – priča zadovoljno Seid.

Obućarska radnja Seida Tandira bit će gotovo sigurno uskoro zatvorena, ali ne trajno kao većina onih u kojima su živjeli stari zanati u ovim krajevima, već zbog planova ovog obućara da na poziv jedne firme ode u Budimpeštu gdje planira još podrobnije usavršiti ručnu izradu cipela.

– Planiram da u tu firmu odem na godinu dana, usavršim zanat, otkrijem neke nove materijale, možda i nove detalje u postupku ručne izrade, ali ću se sigurno vratiti ovdje i izraditi svoju kolekciju cipela – otrkiva Seid.

Dok se na vratima radnje pojavljuju mušterije, obućaru Seidu su ruke pune posla. Zaključuje da je njegova jedina greška u obućarskom zanatu to što se njime nije počeo baviti još kao dječak.

(Bportal.ba/Anadolija)

Komentariši