BiH Izdvojeno Izdvojeno Slider Slider Vijesti Vijesti

O jednoj velikoj pobjedi Armije RBiH

Piše: Elis Bektaš

Pitaju me preksinoć neki momci od po dvadesetak i kusur godina koja je najveća ratna pobjeda Armije RBiH, da li je to Vlašić, Ozren ili šta već. A ja im kažem da nije nijedna od tih, pa im opričam zgodu iz zadnje ratne godine kad smo zarobili jednog oficira VRS što nije stigao uteći, pa ja uzeo da obavim razgovor s njim, ali više iz znatiželje nego iz stvarne potrebe. Hoću reći, on je bio par dana odsječen od svoje jedinice i krio se ko kunić po nekakvom žbunju, a situacija se u međuvremenu toliko promijenila da on nikakvu upotrebljivu informaciju nie mogao pružiti. Ali eto, zanimalo me malo kakvo je bilo opšte raspoloženje prije početka operacije, a zanimale su me i psihološke manifestacije tog neugodnog pa i užasavajućeg stanja zarobljenosti, jer sam već tad muklo slutio da ću nekad u budućnosti moralno posrnuti i otići u pisce, te mi to može poslužiti za kakvu priču.

Pošto je taj oficir uslijed života na način kunića odvratno smrdio, ja pozovem stražara da mu kažem da donese kakvu čistu odjeću, te da nam napravi dvije kahve i ponese kutiju cigareta za ovog nesrećnika koji je mislio da je to neka predstava pa je počeo plakati i govoriti – vi ćete mene ubit.

Neće te niko ubit, rekoh, a on se malo smiri i jezik mu se otkravi. Više se i ne sjećam šta je on meni sve izbrbljao tog dana a ne vjerujem da se i on toga danas sjeća nit mi pada napamet da ga potražim i uznemiravam ružnim i bespotrebnim podsjećanjima, ali jednu ću rečenicu pamtiti dok sam živ.

Onaj vojnik što sam ga pozvao da donese uniformu, kahve i cigarete, bio nekakav visok i stasit, imao što se ono kaže pravo vojničko držanje, a mi taman tog ljeta dobili nove uniforme i automate te druge stvari koje pomažu da vojska izgleda kao vojska. Kad je taj vojnik ušao u prostoriju, zauze stav mirno i zategnu pozdrav baš kao da je u onoj gardi sa Dedinja strojevu obuku prošao.

A ovaj oficir samo reče i to nekako s tugom i više za sebe – vi na kraju imate ono što smo mi imali na početku. Mene od tog dušmanskog komplimenta preplavi nekakav ponos, ali me pristojnost priječila da ga iskazujem pred čovjekom koji se nalazi u jednoj od najružnijih pozicija u kojoj se čovjek može naći, pa mu samo rekoh – to je zato što si ti ratovao da nas dvojica nikad kahvu ne popijemo, a ja sam ratovao da nas dvojica moremo popit kahvu, al ovu nećemo računat.

Eto, rekoh ovim momcima preksinoć, to je ta velika pobjeda Armije RBiH u ratu ali i velika opomena da vodimo računa šta ćemo od nje napraviti, a od nje je još veća ta što u vašim očima ne vidim straha kao u onim urokljivim očima ove baliske bagre što se za tri života nakupila straha i želje za odmazdom u vidu klanja ali da to neko drugi radi umjesto njih, a oni da viču mi smo saburli i merhametli i žrtve. Šućur Allahu te takve bagre nema baš puno, ali se zakotila po nekim redakcijama i društvenim mrežama, pa izgleda kao da su u golemoj većini.

Toj se bagri, draga djeco, valja povremeno rugati i ismijavat ih, jer je ruganje i ismijavanje najsigurniji način da ne postanete kao i oni i da život ne provedete u strahu koji je i auto-put u džehennem, jer onaj ko strahuje od prošlog rata i od mogućnosti da u idućem neće bit moralist, taj ne može strahovati i od milostivog Allaha džellešanuhu.

(Bportal.ba)

Podijeli na društvene mreže!

Komentariši