Moralna i intelektualna nakaza Ahmed Burić

Izbor riječi polujadnici savršeno je precizan indikator Burićeve moralne i misaone izopačenosti – on je duboko uvjeren da ima pravo vrijeđati ljude od čijeg se rada i poreza pokriva njegovo zdravstveno osiguranje
d9495a0e-e907-401a-8faf-73c64ba2c1ddAhmed_Buric

Piše: Elis Bektaš

Postoji jedan dio bosanskohercegovačke javnosti koji u sebi sažima brojne paradokse i koji je istinsko vrelo primjera intelektualnog i moralnog beščašća. Riječ je po pravilu o ljudima koji su odabrali lagodnu i udobnu poziciju na medijskoj ili kulturnoj sceni da na njoj igraju svoje nezahtjevne uloge koje od njih ne traže nikakvu odgovornost, a pri tom im donose stanoviti socijalni prestiž i druge privilegije. Prvi u nizu paradoksa je to što se njihovo oglašavanje u javnosti skoro u potpunosti svodi na apriornu kritiku društvene i političke stvarnosti, koju oslikavaju valerima pesimističnog crnila, istovremeno propuštajući da shvate kako samo u takvoj stvarnosti oni mogu uživati stanoviti ugled i biti u određenoj mjeri vektori oblikovanja javnog mnijenja.

Na pitanje da li bi uopšte imalo smisla baviti se tom kvaziintelektualnom klikom, nesposobnom da dobaci dalje od plitkih i izanđalih parola kojima je jugoslovenski socijalizam prikrivao svoju stvarnu ćud, odgovor bi bio odričan, kada njihovo klepetanje ne bi tu i tamo služilo kao argument za nedobronamjerno tumačenje bosanskohercegovačke stvarnosti čak i izvan njenih granica i kada ne bi uvodilo jedan veoma opasan model ideološkog prozelitizma, koji počiva na preziru spram činjenica i spram logike, te na uvođenju vlastitog moralnog zora kao presuđujućeg argumenta. Pri tom, naravno, ne nudeći nijedno razumno obrazloženje zašto bi baš tom moralnom zoru trebalo biti priznato pravo prvenstva.

Da se odmah razumijemo, pravo tog medijsko-kulturološkog bašibozuka na kritiku ne smije biti osporeno, pogotovo ne uskraćeno, čak ni ako ta kritika počiva na premisama civilizacijske skučenosti i rudimentarnog neznanja koje se prikriva prigodnim doskočicama, citatima i vicevima, kao i usiljenim poređenjima sa onim što takvi doživljavaju kao idealnotipsko, a što se u njihovom slučaju uglavnom svodi na ideokracijsku nostalgiju za jugoslovenskom epohom. Ali itekako se smije, i mora, ukazivati na umne i etičke nakaradnosti u njihovim javnim istupima, jer propuštanje da se razobliči taj splet pseudointelektualizma, pseudohumanizma i drugih lažnosti ne čini dobro nikome, pa ni tim poluinteligentima.

Stavimo ovaj put pod lupu sarajevskog novinara Ahmeda Burića i njegov tekst Liberalni bašibozuk, objavljen na portalu Radiosarajevo 20.oktobra. Svoju demonstraciju logičke i moralne nakaznosti Burić započinje podsjećanjem na dvije djevojke, Selmu Alić i Editu Malkoč, prijekorno pitajući javnost da li se sjeća ove dvije žrtve jezivog saobraćajnog udesa kojeg je izazvao obijesni Sanjin Sefić. Burić potom konstatuje da je Sefić pobjegao iz zemlje, da je uhapšen i izručen, te da je u toku suđenje za ovaj zločin, a u narednoj rečenici, sa hinjenom rezignacijom, kaže sljedeće: „A i da se sjeća, kakva korist od toga: održani su protesti,  vrijeme čini svoje, a rodbina i prijatelji nastradalih djevojaka znaju kako im je.“

Ništa kao to „kakva korist od toga“ ne razotkriva tako precizno stvarnu Burićevu prirodu. Tom je frazom on sam razobličio svoj lažni humanizam i prikazao sebe ne samo čovjeka koji ne shvata principe i temeljne atribucije zakonitosti i demokratije, već i kao čovjeka kojeg frustrira sprovođenje pravde na zakonit i civilizovan način. Svojim patetičnim „kakva korist od toga“, on ustvari poručuje da: a) Sefića treba oteti iz istražnog zatvora i javno linčovati kako bi pravda bila zadovoljena, ili b) Sefića treba osloboditi svake krivice, jer nema svrhe boriti se za pravdu u ovakvom društvu.

Predstavljati jedno krivično djelo sa tragičnim posljedicama, kakvo se može desiti, i dešava se, svugdje na svijetu, kao specifikum Bosne i Hercegovine i pretvarati ga u politički slučaj, može samo neko čija je potraga za znanjem počela i završila u Politikinom zabavniku i neko kome obraz dopušta da tuđu smrt koristi za dokazivanje vlastite moralne uzvišenosti. Nije Burić, nažalost, jedini koji upražnjava to etičko lešinarenje, ali od nekog treba početi razobličavanje tog ucjenjivačkog poganluka kojem je jedini prihvatljivi društveni red onaj koji uspostavlja policijska država i koji se manifestuje kao slet za Dan mladosti na stadionu JNA.

Malo dalje u svom tekstu, pogubljen u nastojanju da dokaže posvemašnju propast ovdašnjeg društva, Burić kaže i sljedeće: „Uzmi Kanton, pobijedi na Općini Centar, napuni javna preduzeća polujadnicima koji čekaju svojih 700 maraka i topli obrok, okruži se poltronima, troši kredite MMF-a na vozače, sekretarice i putovanja, to je, u osnovi, filozofija vlasti koju provodi SDA.“ Ostavimo sad po strani njegovo plitko umovanje o „filozofiji vlasti“, jer na njega Burić ima pravo sve dok je spreman prihvatiti da ga ono predstavlja kao ublehaša par excellance. No izbor riječi polujadnici savršeno je precizan indikator Burićeve moralne i misaone izopačenosti – on je duboko uvjeren da ima pravo vrijeđati ljude od čijeg se rada i poreza pokriva njegovo zdravstveno osiguranje.

Rečenicom „Zapušten narod, koji se – iako je higijena jedan od glavnih postulata njegovog dominantnog koda – nema čime ni okupati“, Burić samoga sebe izvrgava ruglu kao čovjeka koji je usput napabirčio neke izraze koji mu izgledaju veleumni, ali čiji sadržaj nije uspio dokučiti, pa se sada njima razbacuje ne bi li sebe prikazao kao pametnog i tako odbranio svoje pravo da etiketira i vrijeđa u širokim zamasima. Burić jednostavno nije dorastao zahtjevima kritičkog mišljenja, pa ostaje na hinjskim i otužnim pokušajima da diskredituje vjersku komponentu bošnjačkog nacionalnog bića, prikazujući je kao licemjernu jer, eto, šuti pred nestašicom vode.

Svojim upinjanjem da dokaže kako je današnje društvo doživjelo posvemašnji sunovrat, Burić ustvari dokazuje koliko je oštećeno i bolesno bilo društvo zatočeno okovima jugosocijalizma, društvo u kojem je, kako to Pekić precizno uočava, važio postulat „nema slobode za neprijatelje socijalizma“. Dokazuje i to koliko je značajan bio posao izvođenja naroda iz tog ideološkog ropstva. Burić je, sa svojim jetkim resantimanima, tu da nam posluži kao podsjećanje i opomena na pogubnost jednoumlja, koje uvijek završava u nihilističkoj i nemoralnoj konfuziji.

S te strane, on je čak i koristan. A koristan je i kao potvrda da ni u demokratiji nije sve idealno, jer u njoj privilegije i status umjetnika i glasa nekakve savjesti može uživati i nemoralna i netalentovana neznalica poput Ahmeda Burića. Koji, opet to treba kazati, ima pravo na svoje mišljenje i na njegovo iznošenje u javnost, jer je to sloboda za koju smo se borili i za koju se još uvijek borimo. I koje u svijetu uređenom po Burićevoj mjeri ne bi bilo za one koji se s njim ne slažu.

(Bportal.ba)




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>