BiH Izdvojeno Izdvojeno Kolumne | Komentari | Stavovi Slider Slider Vijesti

Mehmed Pargan: Danas se registruj ili zauvijek šuti!!!

Imao sam priliku zadnjih dvije godine posjetiti desetak evropskih zemalja u kojima žive građani Bosne i Hercegovine i pred njima govoriti o važnosti čovjeka, važnosti države, o nacionalnom ponosu, o slobodi… U svim tim zemljama sretao sam ljude koji su u grču pokušavali (meni ili sebi) dokazati da u Bosni i Hercegovini ništa nije dobro; da je to zemlja koja je izgubljena i koja nema šansu; da se treba raspasti; da je vode nesposobni i korumpirani; da nama treba čvrsta ruka i kruta čizma; da su se zato i odlučili da ne glasaju, da ne odlaze čak „dole“ (u Bosnu) ni na odmore, da su se odrekli čak i državljanstva…

Piše: Mehmed Pargan

S obzirom da sam čovjek koji smatra svetinjom lični izbor, sve sam to slušao, shvatao izborom svakoga toga čovjeka kojega sam sreo i ni po koju cijenu to nisam omalovažavao. Otkuda mi pravo da to činim ili otkuda pravo bilo kome drugome da to čini. I sam sam iznosio svoja mišljenja i stavove. Ali, oni su se nekako odbijali o čvrste ograde tih ljudi, kojima su se oni štitili, od vanjskoga svijeta. Kao da im je trebalo unutrašnje opravdanje za njihov izbor – jer, ako „dole“ ništa ne valja, onda imam opravdanje zašto nisam vezan, uključen, predan domovini… (A zašto je bilo kome potrebno bilo kakvo opravdanje – nemamo se mi kome pravdati, rekao bi bivši reisu-l-ulema Mustafa-ef. Cerić).

Nisam shvatio otkuda tolika količina negativnog naboja prema ljudima, prema procesima i pojavama u domovini. Sa kolegama i prijateljima sam pokuašavao analizirati. Odgovor smo nalazili prije svega u postavci javnih medijskih servisa u Bosni i Hercegovini, koji već decenijama ne šire nadu, već najcrnji oblik defetizma. Usporedite javne servise Hrvatske i Srbije, njihov odnos prema državi, nacionalnom ponosu, kulturi, tradiciji i državnim institucijama. Ti javni sevisi građanima pomažu da prevaziđu sve dileme sa kojima se susreću, otvaraju vrata dijaspori, pomažu u shvatanju svojega bića i njegove posebnosti.

Prosječan građanin Bosne i Hercegovine zna sve o Fadilu Novaliću, o Miloradu Dodiku, o Dževadu Galijaševiću, ili o Draganu Čoviću… Kroz razgovor sa našim ljudima pomislite da oni znaju i boju njihovih gaća. Znaju sve afere, naučili smo napamet sve lažne i istinite (negativne) vijesti… Ali, mi ne znamo čime se možemo ponositi! Ne znamo ništa o Bosni i Hercegovini. (Imao sam priliku da sa svojom knjigom „Tradicija Bosne i Hercegovine – zanati“ putujem i da se uvjerim da će mi prosječni poznanik rado platiti večeru u najskupljem restoranu, pozvati dvije-tri kile janjetine, platiti smještaj u luksuznom hotelu, kupiti neki poklon, mnogo lakše, radije i brže, nego li dati novac za takvu knjigu, koja nosi u sebi stotine stranica teksta o sopstvenom trajanju i stotine fotografija. Knjiga obavezuje, janjetina ne!)

Pitao sam djecu na jednom predavanju u Njemačkoj, potom u Švedskoj, potom u Holandiji, čime se ponose, kada kažu: -Ja sam iz Bosne i Hercegovine!
Tajac!
Pitao sam onda odrasle!
Tajac!
Neko progovori: -Džeko! Pjanić!
I onda opet tajac!

Tada sam shvatio da mi sami sebe ubijamo tako što se uvjeravamo da mi ne vrijedimo.
Ok! Imamo pravo na svoje mišljenje.
Onda sam upitao naše ljude: -Pošto vladate svim informacijama, da li znate da je Bosna i Hercegovina zadnjih pet-šest godina prvak svijeta u dizajnu namještaja? Da je svjetska velesila u dizajnu, a uskoro i u proizvodnji dizajniranog namještaja? Da godinama osvaja zlatne medalje na sajmu u Kelnu?
Tajac!

Vidite potom kod ljudi tada podsmijeh. Oni su/ mi smo naviknuti samo na loše vijesti! Na one koje nas čine sitnim, poniznim, manje vrijednim.
Onda idu njihova pitanja-konstatacije: -To nije tačno? Kako mi za to ne znamo? Itd…

Dobre vijesti ljudima daju nadu. Zato mi ne uspijevamo doći do dobrih vijesti, jer ovdje je sve postavljeno tako da mi izgubimo nadu i podignemo ruke od Bosne i Hercegovine. Progutali smo mamac koji su nam dali sa Istoka i sa Zapada. Prihvatili smo da je Bosna, kakvu smo zasanjali, slobodna i multietnička, nemoguća. Ljudi, Bosna je moguća. I jedino takva je moguća i mi ćemo se za nju izboriti!

Onda su mi rekli: -Mi tamo ne možemo ništa da uradimo. Ovdje smo najbolje integrisana zajednica. Mi imamo sposobnosti i znanja, ali naša zemlja nas ne želi!!!
Da, građani Bosne i Hercegovine su zaista najbolje integrisana zajednica useljenika u evropskim zemljama i u Americi. Imali smo priliku mnogo puta čitati da nas hvale i predsjednici država u kojima oni žive.
-A znate li zašto ste najbolje integrisana zajednica, – pitao sam ih.
-Zato što je Bosna i Hercegovina stotinama godina bila ambijent u kojem su živjeli muslimani, kršćani, jevreji i ostali, u potpunoj simbiozi. Evropa tek sada pokušava da prihvati taj koncept i ide joj veoma teško. Vidite ograde koje se grade da se ne bi narušila kršćanska kompaktnost. Znate li da su muslimani Bosne zahtijevali od Sultana da izda Ahdnamu kojom garantuje kršćanima slobodu vjere. To se desilo u Bosni prije 550 godina. Ja se time ponosim. Ponosim se vama koji ste taj koncept donijeli u zemlje u kojima živite.

Putovanja našom dijasporom, a ja volim više kazati – posjete mojim prijateljima i poznanicima, bile su ispunjene jednom veoma raširenom tezom: zašto bih se ja posvetio Bosni kada tamo nikome nisam važan.
Ja bih tada rekao: -Važan si meni!
A ovakvih kao ja imamo u Bosni i Hercegovini makar još sto, makar još hiljadu, makar još milion, makar dva miliona… I još više… Tri… Četiri… Toliko je normalnih ljudi u ovoj zemlji koji znaju da je svaki čovjek važan.

Ja znam da građani Bosne i Hercegovine, koji su se školovali u inostranstvu, koji danas tamo žive, koji grade tamo svoju budućnost, a u srcu nose Bosnu, nose i nevjerovatnu snagu kojom mogu ovoj zemlji pomoći. Zato i postoje procesi u kojima rušitelji zemlje Bosne, žele da naprave dijasporu što slabijom. A nama, koji volimo Bosnu i Hercegovinu, nama treba svaki čovjek. Treba nam znanje stečeno u svijetu. Treba nam iskustvo. Trebaju nam konekcije… Nažalost, kada se kaže riječ: TREBAJU – ljudi prvo pomisle na novac. Ne! Ne treba nam novac! Trebaju nam ljudi. Treba nam vaša veza sa domovinom. Naravno, ne kažem da nije vrijedan novac koji dolazi u Bosnu iz dijaspore – on je posebno vrijedan. Ali, ljudi su nam najvrjedniji.

I onda sam objašnjavao…
-Svako od nas je jedna cigla u zidu. Svaka cigla je važna. Istina, bez neke cigle se može. Ali, vi ste cigla u zidu u spavaćoj sobi. Kada u tom zidu nedostaje cigla, a kada je napolju hladni januar, onda postajete svjesni koliko je važna samo jedna mala cigla. U Bosni je, ljudi, sada januar i svaka cigla, svaki čovjek, svi vi ste bitni. Od presudne ste važnosti. Ne dopustimo da naš zid nema smisla niti funkcije jer ste vi izostali. Mislili ste da niste važni?! Ako mislite da niste važni… Ako sami mislite da niste važni – onda zaista niste važni. Nemojte pristajati na to da niste važni. Učinite sebe važnim! Pitajte se, odlučujte, birajte… Uređujste svoju zemlju…

Kažu mi prijatelji u dijaspori, a sve češće i ovi u matici:
-Pomogli bismo mi Bosni, stavili bismo se mi na raspolaganje, ali nam ne daju.
Čuj ne daju!
Sjećam se Safeta Sušića, kada je igrao u Paris Saint Germainu. Kada je dobio najveća priznanja toga kluba. Uzme Sajo loptu, sagne se do zemlje i dribla. Šega. Preskače noge. Trzne beka u lijevo, on ode u desno – namjesti se i zabije gol.
Mislite li da su se Safetu Sušiću sklanjali da on prođe i zabije gol?
Jarane, valja se namučiti da bi čovjek postigao svoj cilj. Ako je cilj da pomogneš Bosni, pa namuči se.
Ne daju ti! Naravno da ti ne daju! Hoćeš li odustati? Ako hoćeš, znači da nisi dorastao da budeš Safet! Da budeš borac. Da budeš dostojan Bosne. Budi i ti Safet Sušić! Izbori se za Bosnu! Ne pomažeš „njima“, onima koji te onemogućavaju – pomažeš domovini.

Samo nepismen, neinformisan i lijen čovjek može reći: -Neću izaći na izbore jer pomažem njima da dođu na vlast?!
Pa, nemoj im pomagati. Izaberi svoga. Izaberi najboljega. Izaberi… Ali samo dopusti sebi pravo i mogućnost da biraš! Da budeš važan!
Šta? Nemaš za koga?!
E to je onda već problem. Na izbornim listama je minimalno 1.500 ljudi za koje možeš glasati. U mom se mjestu govorilo: ako ti niko u komšiluku ne valja, onda se ti zapitaj koliko si dobar. Zaista! Koliko si ti dobar i imaš dobre namjere ako se nemaš za koga odlučiti. A nisi htio sam da se boriš i da budeš na izbornim listama. O čemu se radi? Razmislimo!

Ovaj tekst nastaje 23. jula 2018. godine. Nekoliko sati prije isteka roka za registraciju birača za Opće izbore u Bosni i Hercegovini. Cijeli vikend sam gledao komentare naših ljudi na socijalnim mrežama. Čudio se mržnji, nekulturi i bezobrazluku. Čudio se da ti ljudi koji pišu takve vulgarne, ružne i jadne komentare, vrijeđajući druge, iznoseći (vrlo često opravdane) kritike na neprimjeren način, nisu utrošili samo pet minuta i registrovali se izbore da bi to promijenili. Treba samo pet minuta… Da imaš pravo i mogućnost da glasaš i izabereš po svojoj volji. Nažalost, jutros ponovno čitam, Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine objavila je da se za naredne izbore prijavilo samo 35.000 od oko dva miliona građana Bosne i Hercegovine, koji žive izvan domovine.
Komentarisanje na Facebooku ništa ne može promijeniti! Ali popunjavanje PRP obrasca može!

Da li je potreban bilo kakav komentar nakon te vijesti? Osim zapitanosti: da li su se naši ljudi odrekli domovine zauvijek? Čak i ako nemaš bh. državljanstvo, čak i ako budućnost želiš planirati izvan domovine, čak i ako…
Moja mama ima 80 godina. Povijena je i jedva hoda. Svakoga dana vidim mnogo žena koje su fizički skladnije, ljepše, zgodnije… Ali ja najviše volim svoju majku. I niko se ne može s njom porediti. Zemlje u kojima živimo, one mogu biti ljepše i bogatije, mogu nam ponudiuti više od naše domovine, ali, ne zaboravite, jedna je majka, jedna je domovina, jedna je Bosna i Hercegovina.

Stoga, dragi moji. Danas se registrujte ili zauvijek šutite, jer ste pristali… A, nemojte zaboraviti, vi ne zaslužujete pristajanje, niti Bosna i Hercegovina to zaslužuje.
Imate još nekoliko sati – razmislite!

(Bportal.ba/Podrinje.online)

Podijeli na društvene mreže!