Lažni kritičari kao peta kolona demokratije

Izloženost političara i osoba na javnim funkcijama kritikama javnosti tekovina je demokratije, i to jedna od najdragocjenijih. Čega je tekovina sklonost dokonih poluinteligenata i zakerala opšte prakse da iz dana u dan histerično i parolaški napadaju one koji rade svoj posao, ostaje tek da se precizno utvrdi.
image-20151208-32378-8p9byj

FOTO: SydneyDemocracyNetwork.org

Piše: Elis Bektaš

Izloženost političara i osoba na javnim funkcijama kritikama javnosti tekovina je demokratije, i to jedna od najdragocjenijih. Čega je tekovina sklonost dokonih poluinteligenata i zakerala opšte prakse da iz dana u dan histerično i parolaški napadaju one koji rade svoj posao, ostaje tek da se precizno utvrdi. No i bez teorijski osvijetljenog izvorišta te sklonosti, očigledno je da je su njene posljedice veoma opasne. Podsticanje javnosti da se oportuno povodi za gotovim rješenjima i podilaženje umnoj ljenosti uvijek su služili i uvijek će služiti na sramotu onima koji se izdaju za društveno odgovorne intelektualce i za avangardu.

Nažalost, taj pseudointelektualni i pseudokritičarski sadržraj prisutan je u ovdašnjoj javnosti u zabrinjavajućoj mjeri. Dovoljno je da neki aktivist, željan medijske pažnje i zaštićen autoritetom titule, odvali neku floskulu koja po pravilu nadilazi njegove stručne kompetencije, i eto odmah čitave horde onih koji će se s tim očas i bez razmišljanja saglasiti, jednostavno stoga što ta floskula podilazi njihovim frustracijama, a te floskule vremenom postaju opšta mjesta. Odličan primjer za ovo jesu recentni medijski istupi dr.Ismeta Gavrankapetanovića i zagrebačkog profesora filozofije Žarka Puhovskog u ovdašnjim medijima, koje ovdje navodimo kao paradigmu i zbog uštede prostora. Dugačka kolona neimenovanih kritizera već će se sama prepoznati.

Takvi inteligenti, uvjereni da mogu ubijediti cjelokupnu javnost u vlastite dobre namjere, očito ne shvataju koliko je njihovo djelovanje pogubno. Bez utemeljenog, činjenicama potkrijepljenog ukazivanja na greške i propuste u političkom djelovanju, ne stradavaju političari i stranke, već demokratija sama. I eto nas pred jednim žuljajućim paradoksom – oni koji bi da se proglase za pretorijansku gardu demokratije u stvarnosti čine sve da otupe njeno najsnažnije oružje, preciznu i razboritu kritiku. I ne samo to, već i postaju "korisni idioti" onih političara i političkih struktura koji moraju uzeti abdest svaki put kad su prinuđeni u javnosti izgovoriti riječ demokratija.

Omiljena meta ovih zaljubljenika u vlastitu sposobnost emotivnog ucjenjivanja i pseudomisaone manipulacije već duže vrijeme su bošnjački član državnog Predsjedništva Bakir Izetbegović i njegova supruga Sebija, direktorica KCUS-a. Dugo bi potrajalo ako bismo na ovom mjestu stali nabrajati sve optužbe koje su na njihov račun upućivali politički oponenti preko svojih glasnogovornika i "korisnih idiota", dakle raznih analitičara, od inteligencije odmetnutih intelektualaca, samozvanih ljevičara, samozvanih monopolista urbaniteta, nevladinih aktivista, novinara koji bi da ubjeđuju javnost umjesto da je informišu i drugih.

A šta, kraj svih tih napada i kritika, odista znamo o greškama bošnjačkog člana Predsjedništva BiH i direktorice KCUS-a? Pa ne znamo ništa, jer u svemu tome i nije bila riječ o njihovim greškama. Stvarna je namjera kritičara bila nešto sasvim drugo – histeričnim podvikivanjem o njihovim greškama, bez uporišta u činjenicama, prikriti greške drugih i skrenuti pažnju sa njihovih uspjeha, koji, na žalost jednog dijela ovdašnje javnosti, itekako postoje ali informacije o njima iz nekog razloga po pravilu ostaju medijski skrajnute i prekrivene kuknjavom ili zapjenjenim dokazivanjem da lično uvjerenje ima snagu činjenice.

To tendenciozno sluđivanje javnosti rezultira otužnim posljedicama kod onih koji slijepo sljedbeništvo pretpostave zdravom razumu. Upravo zato je bilo moguće da popularni prijedorski pjesnik, glumac i režiser Darko Cvijetić u svom intervjuu Al Jazeeri prije nekih četiri mjeseca izgovori i sljedeću rečenicu: "Onoga dana kada se na Kazanima pored Sarajeva položi cvijeće, toga će se dana omogućiti da ploča prijedorskoj djeci bude moguća." Činjenica da je godinu ranije Bakir Izetbegović u svojstvu člana državnog Predsjedništva i praćen političarima iz vrha SDA posjetio Kazane i gore položio cvijeće, Cvijetiću ne znači ništa - neuporedivo je važnije izgovoriti floskulu za koju pretpostavlja da je njegova publika očekuje i koja će ojačati njegovu etičku vertikalnost. Koja je toliko velika da se od nje ne može vidjeti ploča prijedorskoj djeci.

Osnovni problem sa napadima na Bakira Izetbegovića leži u činjenici da njegovi kritičari jednostavno nisu u stanju pojmiti da može postojati političar koji razumijeva demokratske i legalističke principe i da djeluje u skladu s njima. Stalno pozivanje dijela tih kritičara na "zlatno doba Titovog socijalizma" odavno je postalo degutantno – mutna lična sjećanja na mladenačke ugode u njihovim su glavama poprimila snagu univerzalnih činjenica. Objašnjavati takvima da se jugoslovenski socijalizam nije raspao u orgiji ognja i krvi zbog svog blagostanja, već zbog svoje nesposobnosti da riješi probleme koje je sam stvarao, a prije svega zbog svog straha od slobode, jalov je posao.

Ima među onima koji Izetbegovića prozivaju za nazadno i štetno političko djelovanje i onih koji su razočarani što on ne oponaša jednog Milorada Dodika ili Dragana Čovića i što ne prihvata ulogu sudbinskog lidera nacije, koji lupa šakom o sto, daje bombastične i prijeteće izjave i donosi sve odluke, pa čak i one o zapošljavanju noćnog portira u nekom gradiću razorene privrede. Izetbegović, jednostavno, radi svoj posao, u okviru ingerencija koje su mu povjerene, i očekuje od drugih da i oni rade svoj posao.

Potpuno isto stoje stvari i sa njegovom suprugom Sebijom, koja je zaustavila propadanje KCUS-a i započela bolan proces ozdravljenja ove vitalne ustanove. Egzaktni pokazatelji poslovnog uspjeha još uvijek su u sjeni patetičnih istupa dr.Ismeta Gavrankapetanovića i njegovih trabanata, u kojima su glavni argumenti pozivanje na vlastiti ugled i na bolećive emocije. Umna zapuštenost dijela javnosti omogućava da čak i eklatantne neistine u istupima dr.Gavrankapetanovića postanu krilatice vječitih nezadovoljnika, kojima život prolazi u potrazi za krivcima za njihove lične frustracije.

O radu Bakira i Sebije Izetbegović, ili ma koje druge javne ličnosti, nemoguće je ozbiljno razgovarati i polemizirati sve dok su kapitalni argumenti njihovih kritičara ideološki obojene floskule, mehanicistička poređenja sa „zlatnim dobom Titovog socijalizma“, kao i činjenične neistine. Takva argumentacija pokazuje da su oni koji za njom posežu zarobljenici jednog podaničkog duha, koji bi rado pristao na volju oblikovanu zabranama i koji vapi za sistemom reducirane odgovornosti, u kojem se nudi samo iluzija slobode. Slobode u kojoj će uvijek neko drugi biti kriv za vlastita nezadovoljstva.

(Bportal.ba)




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>