BiH Izdvojeno Izdvojeno Vijesti

Kasno se Edita Đapo GIKIL-a sjetila: Panika u Lukavcu, svi se plaše najgoreg scenarija

Federalna ministrica okoliša i turizma Edita Đapo nije shvatila da ima problem kada se dogodila eksplozija u lukavačkom GIKIL-u. Trojica povrijeđenih radnika, opasna isparenja amonijaka koja su otrovala četiri vatrogasca, a potom višednevno curenje amonijačne vode i katrana u Spreču, nisu povod za hitnu akciju.

Ministrica koju je na tu poziciju predložio SBB je shvatila da ima problem kada je glavni tužilac TK Tomislav Ljubić u kontekstu GIKIL-a izrekao riječi “atomska bomba”, a potom su uslijedili upiti novinara na koje nije bilo odgovora.

Nakon medijske šutnje uslijedilo je saopćenje Ministarstva okoliša i turizma FBiH u kojem se kaže da je odbačen Zahtjev za izdavanje okolišne dozvole za GIKIL d.o.o. Lukavac. Svakom je jasno da odluka o okolišnoj dozvoli za GIKIL nije donesena sada, nego se kiselila u ladici ministrice Đapo.

Stručna komisija Ministarstva okoliša dva puta je dala negativno mišljenje na izdavanje okolišne dozvole za GIKIL, dozvole koja je istekla još u januaru 2017. godine. Ipak, ministrica do krize, koju nije ni znala da ima, nije djelovala, a trebala je i bila je dužna da to uradi. Odmah po isticanju okolišne dozvole u Sarajevu je održan sastanak premijera FBiH i TK, načelnika Lukavca i ministrice Đapo i tada je dogovoreno šta treba da uradi GIKIL. Eto upravo tu je problem. Godina i po dana bila je sasvim dovoljna da se uprava GIKIL-a prisili da uradi što je potrebno, ali o tome ministrica nije vodila računa.

Vjerovatno se pitate kako znamo da nije vodila računa. To je očito, jer u GIKIL-u nisu znali da je stručna komisija dva puta dala negativno mišljenje na njihovu okolišnu dozvolu. To su nam odgovorili nakon našeg upita, a Federalno ministarstvo je mudro šutilo. Vjerovatno zato jer je ministrici Đapo teško objasniti zašto niko nije upravi GIKIL-a rekao da neće moći raditi ako ne urade “to i to”.

I zato sada imamo paniku u Lukavcu i strah za 1.000 radnih mjesta u GIKIL-u. Odbacivanje zahtjeva za okolišnu dozvolu u suštini znači ključ u bravu.

U GIKIL-u saznajemo da oni nikakvu odluku nisu dobili, što je čudno, jer zaista je neozbiljno da o tome sazna javnost umjesto podnosioca zahtjeva. Zamislite da kriminalac iz medija sazna da je osuđen i da mora iza brave, a to se upravo sada dešava s GIKIL-om. Valjda je to tako kada se posao radi u panici ili kada se toliko ne radi da je svaka odluka pogrešna.

Također saznajemo da kada odluka zvanično dođe do uprave GIKIL-a, sve će razmotriti pravni tim, jer o najgorem scenariju, ekspresnom zatvaranju fabrike trenutno niko ne smije ni da misli. Koksara i ostale pripadajuće fabrike u sklopu GIKIL-a, a ima ih čak pet, na površini većoj od 100 hektara, nisu tek prekidač koji se može isključiti. Ima tu velikih rizika po okolinu, osim rizika da najmanje 4.000 porodica ostane bez hljeba.

Ovo je katastrofa zbog nerada dugog godinu i po. Moglo se dogoditi da taj nerad neko plati glavom, da je kojim slučajem, eksplodirala “atomska bomba” o kojoj je govorio tužilac Ljubić. Ovako je katastrofa “teška” 1.000 radnih mjesta. Ljubić je politički neopterećen rekao i da 1.000 radnih mjesta, ne vrijedi trovanja pola miliona stanovnika TK. Tačno. Upravo tu se krije i rješenje cijele priče. Natjerajte ih da urade barem minimum i ne budu tolika prijetnja, a neka 1.000 ljudi radi na sigurnijem mjestu.

(Bportal/Faktor)