BiH Vijesti

Karadžićeve godine bjekstva obavijene velom tajne

Iako je od hapšenja Radovana Karadžića u Beogradu prošlo skoro 11 godina, za pomoć u njegovom skrivanju i finansiranju je u BiH podignuta samo jedna optužnica, koja je završena oslobađajućom presudom, a istraga je vođena protiv skoro 60 osoba.

Poslijepodne jednog martovskog radnog dana u Beogradu, mali kafić pod imenom Luda kuća pun je starijih, ali pričljivih redovnih gostiju.

Zidovi su ukrašeni slikama Radovana Karadžića i Ratka Mladića, kao i svrgnutog libijskog diktatora Muamera Gadafija, ruskog predsjednika Vladimira Putina te Slobodana Miloševića.

Ovaj je kafić prerušeni Karadžić posjećivao prije hapšenja 2008. i suđenja u Haagu za zločine počinjene u ratu u BiH od 1992. do 1995. godine.

Karadžić je 2016. osuđen na 40 godina zatvora za genocid u Srebrenici i druge zločine u BiH, ali je uložio žalbu, a očekuje se da će Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS) donijeti konačnu presudu 20. marta.

Gosti Lude kuće postaju manje pričljivi na pomen Karadžića, ali tvrde da ga nisu prepoznali dok je bio prerušen. Dok se skrivao u Beogradu, pretvarao se da je dugobradi ‘duhovni iscjelitelj’ imenom Dragan Dabić.

“Taj bi čovjek došao, pio kafu (…) Niko nije znao da je to on”, kaže jedan gost.

Redovni gosti se prisjećaju navale novinara nakon Karadžićevog hapšenja 21. jula 2008., tvrdeći da se nekih 350 novinarskih ekipa slilo u bar veličine jednosobnog stana.

Iako je Karadžić u bjekstvu proveo više od decenije, a značajan dio tog vremena pretvarajući se da je Dabić, mali je broj sudskih postupaka za pomaganje pri bjekstvu.

Nakon istrage kojom je obuhvaćeno 58 osoba u BiH, samo je jedna osoba optužena za pomaganje Karadžiću pri skrivanju, a postupak je završio oslobađanjem. Niko nikada nije optužen da je pomagao Karadžiću da se skriva u Srbiji.

Godine skrivanja

U posljednjoj godini rata – 1995. – Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) podigao je optužnicu protiv Karadžića. U julu 1996. on se povukao sa mjesta predsjednika Republike Srpske i Srpske demokratske stranke (SDS).

Kružile su nezvanične informacije da je Karadžić proveo prve godine kao bjegunac u BiH, dok su snage NATO-a za stabilizaciju u BiH (SFOR), kao i strane sigurnosne službe, bezuspješno tragale za njim.

Britanski novinar Julian Borger, autor knjige ‘Krvnikov trag’ o tome kako su hapšeni počinioci ratnih zločina na Balkanu, rekao je da postoje razni razlozi za neuspjeh u hvatanju Karadžića u BiH prije njegovog prelaska u Srbiju krajem 1999. godine.

“U početku je nedostajalo volje. Trupe koje su bile na terenu 1996. i 1997. smatrale su svojim zadatkom da održavaju mir i nisu htjele riskirati žrtve ili ponovno izazivanje sukoba. Mislim da su tokom 1998. i 1999. vještine lovaca bile nadmašene lukavstvom lovine”, Borger je izjavio za BIRN.

Sam Karadžić je 2017. u jednom intervjuu za srbijanski list Večernje novosti rekao da se, nakon napuštanja mjesta predsjednika Republike Srpske, “slobodno kretao” teritorijem, vjerujući da je imao “tajni sporazum” sa američkim izaslanikom za Balkan Richardom Holbrookeom.

Navodni sporazum je dozvoljavao Karadžiću da izbjegne krivično gonjenje ako se povuče iz javnog života. Holbrooke je, međutim, negirao da je ikada dao takvu garanciju.

Nakon što se počeo skrivati 1997., kružile su glasine da je Karadžić živio u manastirima, ili u raznim zemljama poput Crne Gore, Grčke, Rusije ili Bjelorusije.

Borger je rekao da “bi volio da je imao više detalja o periodu između 1998. i 1999.”, s obzirom da nema informacija iz Karadžićeve perspektive.

“Vjerujem da je provodio vrijeme na crnogorskoj granici i da je možda odsjedao u manastirima. Njegov pravni tim je aludirao na to”, rekao je Borger.

Duhovni iscjelitelj, zabavljač u pubu

Nakon ulaska u Srbiju krajem 1999., Karadžić se navodno skrivao u Novom Sadu prije preseljenja u Beograd, gdje je uzeo identitet Dragana Dabića, samozvanog duhovnog iscjelitelja.

Nakon što je završio kurs parapsihologije, Karadžić je počeo držati predavanja i raditi kao konsultant za privatne zdravstvene firme.

Prema Borgeru, mogao je skrivati činjenicu da se doselio u Srbiju, jer je imao pomoć nekih oficira srbijanske Bezbjednosno-informativne agencije (BIA), koji su i stvorili Dabićev identitet.

On kaže da je CIA sumnjala da je Karadžić u Beogradu negdje od 2000. godine, ali nije imala potrebnu pomoć u zemlji da bi ga mogla locirati.

“Dabić je bila uspješna krinka, jer je bila tako ekscentrična. Niko nije ozbiljno očekivao da ovog bjegunca optuženog za ratne zločine vidi kao iscjelitelja novog doba”, kaže Borger.

Karadžić je napravio i internetsku stranicu – dragandabic.com. Ona je sadržavala lažnu biografiju Dabića, predstavljajući ga kao osobu rođenu u gradiću u srednjoj Srbiji, gdje je, kao dječak, “istraživao obližnje šume i planine, provodeći mnogo vremena na planini Kopaonik, gdje je običavao brati rasprostranjene prirodne i jake medicinske trave koje su rasle na tim zelenim poljanama”.

Neki od njegovih klijenata imali su riječi hvale za “Dabića”, čak i nakon što je otkriven njegov pravi identitet.

Jedna od njih, Danijela Balaban, izjavila je za list Kurir 2008. godine da je on pomogao njenom autističnom sinu Danilu.

“Žao mi je jer znam da je pomogao mom sinu. Vjerujem da je Danilo mogao progovoriti da je Dabić mogao nastaviti da mu pomaže”, izjavila je ona.

U doba dok se predstavljao kao Dabić, Karadžić, koji je živio u Novom Beogradu, počeo je posjećivati Ludu kuću prerušen, ponekad svirajući crnogorski instrument gusle kao pratnju pri pjevanju epskih poema.

Ali vrijeme skrivanja je za njega konačno isteklo 2008. godine, kada je došlo do promjene rukovodstva BIA-e pod vladom predvođenom Demokratskom strankom.

Novi šef BIA-e Saša Vukadinović nije bio pripadnik ratnog kadra sigurnosnih službi, a prethodno je radio na istraživanju organiziranog kriminala. Samo nekoliko dana nakon što je Vukadinović preuzeo dužnost, operacija Karadžićevog hapšenja uspješno je provedena. Agenti BIA-e su 21. jula 2008. pratili Karadžića do autobusa javnog transporta, te ga potom sproveli do vozila i u pritvor bez otpora. On je zatim poslan u Haag kako bi mu se sudilo.

Srbijanski sigurnosni stručnjak Aleksandar Radić kaže kako vjeruje da razlog zašto je Karadžić ostao na slobodi u Srbiji toliko dugo, leži u kombinaciji njegovog dobrog prerušavanja, nedostatka volje vlasti u eri nakon Miloševića da ga uhapse, te kontinuiranog uticaja ratnih kadrova koji su ostali na vlasti u agencijama poput BIA-e.

“Imali smo [političke] snage koje su ostale iz rata koje nisu imale motiv da dozvole Karadžićevo izručenje, a s druge strane imali smo snage koje su vidjele to pitanje kao nešto što mogu zamijeniti za podršku Zapada”, kazao je Radić za BIRN.

Propast postupaka

Na desetine osoba su bile pod mjerama i suspenzijama OHR-a zbog pomoći u skrivanju i finansiranju haških optuženika, među kojima je tada bio i Karadžić, a te mjere su se odnosile na zabranu obavljanja političkih i javnih funkcija, blokadu bankovnih računa, oduzimanje dokumenata ili zabranu putovanja.

Osobe koje su bile pod suspenzijom OHR-a taj potez ocjenjuju pritiskom međunarodne zajednice i politike, pravnici da se nesporno morala provesti istraga kako bi se utvrdilo ko je i na koji način pomagao haške optuženike, ali Tužilaštvo BiH nikada nije izašlo s podacima ko je sve osumnjičen za pružanje pomoći Karadžiću.

Prije nekoliko godina iz ove institucije su naveli da je obustavljena istraga protiv 58 osoba za pružanje finansijske pomoći Karadžiću, jer njeni rezultati nisu pokazali da je neko u tome učestvovao i da su te pravne radnje poduzete u saradnji s Haškim tribunalom.

Godinama prije, desetine osoba je zbog dovođenja u vezu s pomaganjem skrivanja Karadžića bilo pod suspenzijama i ostalim mjerama OHR-a, a među njima su bili Mirko Šarović, Momčilo Mandić, Milovan Bjelica, Božidar Vučurević, Zoran Đerić, Pantelija Ćurguz, potom bivši policijski funkcioneri poput Tomislava Kovača, Dragomira Andana, Predraga Jovičića, Milomira Mališa te nekoliko biznismena i članovi uže Karadžićeve porodice.

Iz OHR-a navode da je visoki predstavnik donosio međunarodne restriktivne mjere za oko 80 zvaničnika u vezi s provedbom mandata MKSJ-a, te je blokirano oko 40 bankovnih računa firmi.

“Procjene svih međunarodnih restriktivnih mjera su provođene kontinuirano sve do njihovog ukidanja 2011. godine. Stoga više na snazi nema nikakvih međunarodnih restriktivnih mjera koje se tiču ovog pitanja. Kako bi se mjere ukinule, pojedinci su morali preuzeti obavezu potpunog poštivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma”, pojašnjavaju iz OHR-a.

Jedna od osoba koje su bile pod ovim mjerama jeste Momčilo Mandić, kojeg je Tužilaštvo BiH optužilo za pomoć licu optuženom od međunarodnog krivičnog suda, a iako je u istom predmetu osuđen na pet godina zbog zloupotreba u Privrednoj banci Srpsko Sarajevo, Sud BiH ga je oslobodio tačke koja se odnosila na pružanje pomoći Karadžiću zbog nedostatka dokaza.

U optužnici je bilo navedeno kako je u Privrednoj banci otvorena “blagajna crnog fonda”, koja nije bila bilježena u bankovnoj dokumentaciji, a u koju su stigla sredstva predstavljena kao kreditna, navodno namijenjena “isključivo za realizaciju projekta izgradnje Srpskog Sarajeva”, a njihova stvarna namjena je bila da se iskoriste isključivo za pravnu zaštitu Karadžića u vezi s optužnicom pred MKSJ-om.

Sklanjanje kadrova

Mandić je za BIRN rekao da se radilo o “propagandi Zapada”, volji međunarodne zajednice i nekih ljudi iz “srpskog korpusa”, da je znao da je politika u pitanju, a ne kršenje zakona, kao i da je bio svjestan da ništa nije pogriješio.

“Osuđen sam za banku jer su smatrali da je davala kredite firmama koje su pomagale haške optuženike, a među njima je bio Karadžić. Nikakvi krediti nisu davani po tom pitanju. Ostali krediti su bili vraćeni, isplaćeni prije bilo kakvog početka krivičnog postupka”, ističe Mandić.

S Mandićem su u predmetu Privredne banke Srpsko Sarajevo bili optuženi Mirko Šarović, Milovan Bjelica i Milorad Govedarica, ali je samo njemu na teret bila stavljena pomoć Karadžiću.

Bijelica, koji je oslobođen krivnje za zloupotrebu položaja u istom predmetu i koji je također smijenjen odlukom OHR-a, kaže da je tom odlukom s još nekim ljudima bio osumnjičen za pomaganje haškim optuženicima, ali da to nikada nije ušlo u neki postupak, niti je bilo elemenata za pokretanje bilo kakvog krivičnog postupka po tom pitanju.

“Tada je u pitanju bilo ono ‘sklanjanje’ i to su najvjerovatnije politički protivnici tako trpali i rušli SDS po tom pitanju. To je samo bio uvod i osnov da se otvaraju postupci smjena i uklanjanja ljudi koji im nisu odgovarali. Nikada nije bilo ništa oko pružanja pomoći haškim optuženicima”, rekao je Bjelica.

Sud BiH je u novembru 2007., po prijedlogu Tužilaštva, donio rješenje kojim je određena privremena mjera zabrane raspolaganja i opterećenja nepokretne imovine, odnosno kuće, stana i odobrenja za upotrebu objekta koji je sagrađen za potrebe Instituta “Sveti Jovan” na Palama, a čiji su osnivači Liljana Zelen-Karadžić, Aleksandar Karadžić i Sonja Jovičević-Karadžić.
Osim supruge, sina i kćerke, za pomoć osobi optuženoj od MKSJ-a bio je osumnjičen i Karadžićev zet Branislav Jovičević.

“Sud BiH je 12. septembra 2008. donio rješenje kojim se predmetne privremene mjere ukidaju iz razloga što je tada optuženi Radovan Karadžić lišen slobode i predat MKSJ-u, te ranije određene mjere više nisu imale svrhu”, navode u Sudu.

Krstan Simić, bivši sudija Ustavnog suda BiH, kaže da Tužilaštvo BiH nikada nije zvanično izašlo sa informacijama da se u tom kontekstu vodi istraga protiv određenih ljudi, gdje bi na određeni način rekli šta se tačno kome stavlja na teret, i tako su mogli dati do znanja javnosti da rade svoj posao.

“Da bi postojalo pomaganje, ono mora biti konkretno i da se postavlja pitanje da li je iko od ovih što su provodili restriktivne mjere zaista imao ozbiljne argumente da na taj način postupa ili ne postupa, jer u protivnom, ljudi nisu ni trebali biti šikanirani. Suština je da je to bila pozadina, ali ljude su optužili za neka druga djela”, rekao je Simić.

Konačna presuda Karadžiću u Haagu očekuje se u srijedu, 20. marta.

(Bportal.ba/BIRN)

Podijeli na društvene mreže!