Regija Regija i Svijet Svijet

Kako izgleda život crnkinje u Hrvatskoj: “Ljudi ovdje nisu rasisti, ali…”

Paul Bradbury, britanski novinar koji već godinama živi u Hrvatskoj te osnivač i urednik portala Total Croatia News, nedavno je izazvao pažnju javnosti svojim zapažanjima o turizmu te savjetima za borbu protiv birokracije i uhljeba, a za Index je napisao zanimljivu priču o rasizmu, odnosno o reakcijama koje kod Hrvata pobuđuje pojava crnaca u javnosti. U drugom dijelu teksta slijedi zanimljiva ispovijest crnkinje o njenim iskustvima na zagrebačkim ulicama. Njen je zaključak da Hrvati uglavnom nisu rasisti, ali incidenata i neugodnih iskustva ipak ne nedostaje.

Znatiželja o boji kože druge osobe

Kad mi je bilo 19 godina, kupio sam jednosmjernu kartu za Caracas i krenuo istraživati svijet. Moja prva stanica bila je Gvajana, prekrasna zemlja velike raznolikosti, u kojoj sam dva mjeseca ostao kod svog gvajanskog prijatelja iz škole. Ondje nije bilo mnogo bijelaca. Sjećam se kako sam u sumrak prolazio tržnicom i privukao pažnju skupine mladih crnaca koji su se muvali uokolo.

“Hej, white boy, dođi ovamo!” Isprva sam osjetio strah, ali kako nisam imao novca ili drugih vrijednosti, ne bi to baš bila uspješna pljačka. Došetao sam k njima.

“Daj mi svoju ruku. Moram dodirnuti tu bijelu kožu da vidim je li stvarna”, rekao je jedan od njih. Moja je ruka kružila među njima. Nije bilo nikakve prijetnje, samo puno znatiželje.

Moja je bijela (i sve ružičastija) koža izazvala puno interesa u udaljenim krajevima istočne Somalije i brdovitim dijelovima Ruande u godinama dok sam bio humanitarni radnik. Naučio sam prijevod fraze “black boy” na ruandski jezik kinyarwanda, što bih viknuo kad bi me djeca u prolazu nazvala “myzungu”. Svaki put bi pobjegli i onda prasnuli u smijeh.

Paul Bradbury u Ruandi

Bila je to ista ona znatiželja o boji kože druge osobe koju je moja majka iskusila na ulicama Dublina kao 17-godišnjakinja 1960. godine. Rođena u ruralnom dijelu Irske, nikad nije vidjela crnca i prisjetila se kako je zurila kad je jednog napokon vidjela kako hoda dublinskom ulicom. I svi ostali su zurili.

Kad sam 2004. u Jelsu doveo crnog klijenta, mogao sam osjetiti pogled svake osobe na trgu

I ja sam imao isti osjećaj kad sam 2004. godine u Jelsu doveo crnog klijenta za kupnju nekretnine. Mogao sam osjetiti poglede svake osobe na trgu. Je li to bio rasistički osjećaj ili samo znatiželja? Gledajući unatrag, mislim da je vjerojatno bilo ovo drugo.

Ali dobro se sjećam kako sam u društveni život Jelse ušao jednog kasnog jutra na kavi. Upravo sam stigao nakon boravka u Keniji i Somaliji. Imao sam djevojku iz naroda Kikujua (najveća etnička skupina u Keniji), koja je željela posjetiti Hrvatsku. Moj novi prijatelj iz Jelse odlučio me voditi iz kafića u kafić i predstaviti. Tako sam paradirao pred mještanima u svakom kafiću, dok je prijatelj na hrvatskom objašnjavao: “Ovo je moj novi prijatelj Paul. On je Britanac i kupio je kuću u starom gradu. Živjet će ovdje cijele godine. Došao je iz Afrike i ima afričku djevojku. Ona je crna i dolazi ovamo.”

Teško je zamisliti rečenicu koja bi brže prekinula komunikaciju. Najmanje troje ljudi s tog predstavljanja od tada sa mnom nije progovorilo ni riječi i ignoriralo me potpuno ako bismo se našli u istom prostoru. Rasizam? Ne bih rekao. Nisu bili sigurni kako reagirati na neobičnu situaciju u kojoj su se našli? Možda.

Tema o kojoj se ne piše mnogo

Hrvatska je jedna od najbjelijih zemalja na svijetu, sa samo 0,7 posto stranaca u stanovništvu, prema službenoj statistici. Ne kažem da je to dobro ili loše, nego samo da je tako. Pa kako je onda biti crnac koji živi u Hrvatskoj?

Osim što se radi o temi o kojoj se ne piše mnogo, bio sam siguran da će to donijeti i neka iznenađenja. Tako se i pokazalo. U prošlim mjesecima razgovarao sam s nekoliko Afrikanaca koji žive u Hrvatskoj. Prenosim njihove riječi, počevši s perspektivom crne Afrikanke koja je za potrebe ovog teksta ipak željela ostati anonimna.

(Bportal.ba/Index.hr)

Podijeli na društvene mreže!