Izetbegovićeva lekcija lošim đacima

Kratki beogradski ekspoze Bakira Izetbegovića značajan je i iz još jednog razloga – njim se Izetbegović potvrdio kao čovjek koji u državnom Predsjednišvu ne zastupa interese samo onog naroda koji ga je izabrao, već i kao zaštitnik interesa ostalih naroda, jer se svojom politikom suprostavlja njihovom svođenju na plemena, što Čović, pa i Ivanić, uporno pokušavaju učiniti
Bakir Show ALO foto Marko Djokovic (3)_1000x0

Piše: Elis Bektaš

Nakon uzavrele političke jeseni, obilježene pravosnažnim haškim presudama Ratku Mladiću i čelnicima HZHB, od posjete tročlanog Predsjedništva BiH glavnom gradu Srbije očekivalo se da će barem malo rasteretiti regionalne političke odnose, kontaminirane solidarnošću koju Dodik i Čović, skupa sa svojim patronima iz Beograda i Zagreba, iskazuju za presuđene zločince. No umjesto očekivanog rasterećenja, svjedočili smo udruženom jalijaškom poduhvatu Aleksandra Vučića i Dragana Čovića, kojim su njih dvojica pokušali da svoje frustracije i uzaludnost svojih politika u pogledu BiH zaliječe tako što će politiku Bakira Izetbegovića, a preko nje i čitav bošnjački narod, prikazati kao nepremostivu prepreku unapređenju odnosa u trouglu BiH – Srbija – Hrvatska.

Na diplomatski skandal par excellence, odnosno na Čovićev pokušaj da vlastite stavove proturi kao službeni stav države, te na Vučićev pokušaj da to prikaže kao političku pobjedu, Izetbegović je odgovorio hrabro i upravo maestralno, poput onog Andersenovog dječaka koji se drznuo da ispruži prst i kaže ono što zaslijepljena masa ne želi, ne može i ne smije – „Car je go!“ Nije, dakle, skandalozna Izetbegovićeva reakcija na Čovićev hinjski pokušaj ojačavanja svete antihaške alijanse, već je skandalozno to što hrvatski član državnog Predsjedništva sebi daje za pravo da ličnu agendu, obilježenu serijom traumatičnih i ponižavajućih poraza na međunarodnoj sceni, predstavlja kao politički glas čitave države.

Nije daleko od skandala ni Vučićevo odustajanje od tradicionalnog srbijanskog gostoprimstva i njegovo odazivanje na zov čopora. To ne treba da čudi, ta Vučić je svoju karijeru i započeo u političkom okviru ustrojenom po uzusima čopora. No čudi njegova kratkovidost i nesposobnost da uvidi kako prihvatanjem Čovićeve igre ustvari čini korak od sedam milja unatrag i vraća se u doba političke mitomanije, u kojem se zvanična srbijanska politika ponašala poput onog pacijenta psihijatrijske klinike koji viče: „Svi su ludi, svi osim mene i mog druga iz bolničke sobe.“

U pravu je Mladen Ivanić kada kaže da posjeta Beogradu nije iskorištena na pravi način i da je napravljena „neka tenzija“. Ali ni Ivanić nema dovoljno pameti, ili intelektualnog poštenja, da krivicu za propuštenu priliku isporuči na pravu adresu, jer i on boluje od kompleksnog poremećaja u kojem su se udružili politička hipokrizija i ko zna čime izazvano ubjeđenje da Bošnjaci jednostavno moraju pristajati na sve zahtjeve i diktate politike „starijih“ naroda, čak i kad se oni protive zdravom razumu, legalizmu i principima demokratije.

Nakon što je Vučić na konferenciji za medije izjavio da je Čović iznio stav BiH u vezi sa nezavisnošću Kosova, odnosno da će BiH slijediti Beograd u rješavanju tog pitanja, Izetbegović se, preskačući protokol, obratio prisutnim novinarima: „Jedno bitno pojašnjenje u vezi s tim da će Bosna i Hercegovina vodeći svoju međunarodnu politiku čekati na stav Beograda. Međunarodna politika i stavovi BiH će se odlučivati u Sarajevu od ova tri čovjeka koja su tu. Itekako ćemo uzeti u obzir stavove susjednih zemalja jer živimo sa Srbijom i Hrvatskom. Posebno ćemo uzimati u obzir stavove Evropske unije, jer smo takvu stvar ranije preuzeli u odnosu na evropski put Bosne i Hercegovine. Ja sam zamolio gospodina Čovića da ovu stvar iznese eventualno kao vlastiti stav, a ne kao stav trojice članova Predsjedništva. Moj stav je da se vanjska politika Bosne i Hercegovine vodi u Bosni i Hercegovini, naravno uzevši u obzir i stavove susjednih zemalja.“

Ove Izetbegovićeve riječi, koje su naišle na neočekivano snažnu podršku bosanskohercegovačke javnosti, ostavljajući tek par pseudointeligenata poput prof.Envera Kazaza da se valjaju u blatu sa srpsko-hrvatskim političkim deluzijama, nisu samo razgolićivanje Čovićeve i Vučićeve političke perfidnosti, koja glumljenjem etikecije i formalnostima nastoji prikriti svoju šovensku suštinu, već su i izvrsna lekcija o demokratiji, legalizmu i političkoj slobodi, tim značajnija jer je očitana đacima koji sebi daju za pravo da i sami dijele lekcije, a da prethodno nisu savladali gradivo.

Dok zvanični Beograd i Zagreb, skupa sa svojim paževima iz Bosne i Hercegovine, kukaju na haške presude i guraju svoje narode u solidarnost sa zločincima, bezočno ih lažući da te presude uspostavljaju kolektivnu krivicu i propuštajući im objasniti da između individualnog i kolektivnog stoji organizaciono, Izetbegović ne ostavlja ni najmanji prostor za sumnju da on savršeno razumijeva ne samo političku i društvenu arhitekturu Bosne i Hercegovine, već i imperative koji se postavljaju pred društveno odgovornu politiku, a koji zahtijevaju sposobnost sagledavanja većeg broja faktora i spremnost na njihovo balansirano uvažavanje.

Čovićeva tvrdnja da će Sarajevo svoj stav o Kosovu graditi na osnovu volje Beograda, te Vučićevo likovanje nad tom izjavom, pokazuje da je tu riječ o dvojici provincijskih političara uplašenih pred složenošću svijeta u kojem živimo. Izetbegovićeva tvrdnja da će o priznanju Kosova konsenzusno odlučivati sva tri člana državnog Predsjedništva i da će na tu odluku uticati mišljenje Beograda, ali i Prištine i Brisela, savršeno precizno tumači razloge zbog kojih je haški sud, izravno ili posredno, označio srpske i hrvatske političke elite kao odgovorne za zločine. Operetska trovanja i pelene u sudnici haškog tribunala plod su iracionalnog uvjerenja u vlastitu superiornost, kao i nesposobnosti da se sasluša i uvaži drugi, odnosno nesposobnosti da se shvati kako današnji svijet ne počiva na izopačenoj plemenskoj mitomaniji, već na neuporedivo zdravijim temeljima – legalizmu, demokratiji i slobodi.

A kratki beogradski ekspoze Bakira Izetbegovića značajan je i iz još jednog razloga – njim se Izetbegović potvrdio kao čovjek koji u državnom Predsjednišvu ne zastupa interese samo onog naroda koji ga je izabrao, već i kao zaštitnik interesa ostalih naroda, jer se svojom politikom suprostavlja njihovom svođenju na plemena, što Čović, pa i Ivanić, uporno pokušavaju učiniti.

(Bportal.ba)

 




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>