BiH Slider Slider Vijesti Vijesti

Ivo Lučić: Strah generala od pameti

Piše: Elis Bektaš

Nakon što je Ivo Lučić, priučeni klipan odnekud iz hercegovačkog kamenjara koji se marljivošću svojstvenom ambicioznim glupacima nekako uspio dočepati titule profesora historije, u zagrebačkom Globusu od 16.februara ove godine ispisao patetični i mitomanski pamflet kojim urbi et orbi obznanjuje kako je suštinski problem Bosne i Hercegovine ratnohuškačka retorika Bakira Izetbegovića, pri tom ne uspijevajući da ponudi makar i najklimaviji dokaz postojanja takve retorike, svojim sam tekstom Strah generala od gimnastike ukazao na Lučićev devijantni misaoni model i na njegovu skučenu, unpiolarnu sliku svijeta, utemeljenu na mitu o nekakvoj civilizacijskoj superiornosti hrvatskog naroda nad svojim susjedima, te na izanđaloj, ali nimalo bezopasnoj floskuli o predziđu kršćanstva.

Nisam, naravno, bio jedini koji je u Lučićevoj skribomanskoj ponjavi prepoznao zloćudne invektive i pozabavio se njima. Zato se taj uljez u svijet mišljenja i znanosti oglasio i u najnovijem Globusu, još jednom ponjavom od teksta, koja zorno pokazuje kakav to svjetonazor baštini bolno ograničeni i nepristojno uporni Lučić. On, naime, i ne pokušava polemisati sa primjedbama koje su iznijete na njegovo pseudohistorijsko i propagandističko palamuđenje, jer je kao i svaki palanački mudrijaš uvjeren da je posjednik vrhovne istine koju se nema šta dokazivati. Umjesto toga, on se obrušava na sve one koji su se drznuli kritički osvrnuti na njegove maligne budalaštine, kojih se, vjerujem, stide čak i njegovi ideološki nalogodavci.

Neću se baviti Lučićevim odgovorom drugim kritičarima, već samo onim što je napisao o meni lično, ne da bih s tim polemisao i opovrgavao njegove riječi, već isključivo da bih ukazao kako je svojom reakcijom ovaj zatupasti klipan samo potvrdio osnovnu tezu mog teksta – da je riječ o špijunu-amateru i priučenom historičaru, nesklonom da činjenice kojima barata izloži bilo kakvoj vrsti provjere. Želeći, naime, da difamira moju ličnost, smatrajući da će time obezvrijediti i kritiku koju sam uputio njegovoj misaonoj dijareji objavljenoj u Globusu, Lučić poseže za onim za čim su posezali i njemu slični intelektualno potkapacitirani subjekti, poput prof.Envera Kazaza – za konstrukcijama iz kuhinje Darka Trifunovića i Dževada Galijaševića, koje se tu i tamo mogu naći po webu.

Ulažući nadljudske intelektualne napore, na koje očito nije spreman, Lučić prvo kaže „izvjesni Elis Bektaš“, vjerujući da je taj pridjev uz moje ime dovoljan da me označi kao nebitnog. No problem je u tome što ja za Lučića baš i nisam „izvjesni“, jer mi je ovaj klipan prije nekoliko godina prišao na ulici u Mostaru, egzaltirano mi pružajući svoju podsjetnicu i iskazujući vatrenu želju da popijemo kafu. Na koju, naravno, nikad nisam otišao, jer mi ni tada kao ni danas nije bilo zanimljivo slušati tirade palanačkih mudrijaša.

Nakon toga, Lučić me, nahranjen informacijama iz velikosrspke propagandne kuhinje, označava kao „podoficira ili nižeg oficira“ i „bezbjednjaka“ u 3.Korpusu Armije RBiH, „jatakom Abu Hamze“, „instruktorom za krizne situacije“, „predavačem na beogradskoj Akademiji za diplomatiju i bezbjednost“, te osobom koja je „njuškala po Kosovu.“ Prvi špijun HVO-a nije, dakle, u stanju pogoditi niti jednu jedinu činjenicu o mojoj ličnosti. Za potrebe ovog teksta biće dovoljno da istaknem kako nikada nisam bio podoficir, a pogotovo ne pripadnik organa vojne bezbjednosti. Popularna tvrdnja o jataku Abu Hamze rezultat je toga što je Lučiću sličan glupak, Dževad Galijašević, inicijale Abu Hamzinog pomagača prilikom bjekstva iz zeničkog zatvora pripisao meni. To što je policija kasnije obznanila puni identitet tog lica, budalama poput Galijaševića, Kazaza i Lučića, naravno, ništa ne znači.

Na beogradskoj Akademiji za diplomatiju i bezbjednost nisam mogao biti predavač, između ostalog i zato što ne ispunjavam formalne uslove za predavača na nekoj visokoškolskoj ustanovi. Danas, nažalost, živimo u vremenu kada je za profesuru dovoljna titula, ali ne i znanje, što slučaj hercegovačkog priučenog klipana zorno potvrđuje. Po Kosovu nisam „njuškao“, već sam tamo radio kao uposlenik Međunarodne organizacije za migracije, a za sebe nikada nisam izjavio da sam „instruktor za krizne situacije“, već instruktor za obuku u kriznom menadžmentu.

Svi podaci iz mog životopisa veoma su lako provjerljivi kod nadležnih organa Bosne i Hercegovine, te u Međunarodnoj organizaciji za migracije, ali špijuni-amateri poznati su po tome što provjeru informacija smatraju nepotrebnim gubljenjem vremena. Zato i jesu špijuni-amateri i zbog toga i ostaju da služe za podsmijeh i izrugivanje.

Lučićeva rečenica: „Zanemarit ću primitivizam i uvrede tipične za sredinu u kojoj je dotični socijaliziran i neodgojen, kao i bahatost kojom ocjenjuje moj tekst, karakter, ratni put i akademsku titulu.“, najčvršći je dokaz njegove ksenofobije i šovinizma, pa i natruha fašističkog svjetonazora u njemu, jer se ovaj klipan ne zadovoljava uvredama na moj račun, nego ih proteže i na „sredinu u kojoj sam socijaliziran i neodgojen“, implicirajući valjda da ta sredina i ne može iznjedriti ništa drugo osim primitivizma. Povrijeđeni i uvrijeđeni Lučić dopustio je da u javnost iscuri ono u šta on očito duboko vjeruje – da je sve nehrvatsko u BiH nazadno, primitivno i inferiorno. Pretpostavljam da je sada i samom Lučiću jasno koliki je idiot ispao sa gornjom tvrdnjom, pa mu neću dodatno pristajati na muku analitički je obrađujući.

Što se tiče „veza sa mudžahedinima“, najdobronamjernije preporučujem Lučiću da drži jezik za zubima, jer bi se mogao ugristi za njega kada se obznani da te veze, koje u mom slučaju ne postoje, itekako obuhvataju i angažovanje struktura, u kojima je on službovao, na dovođenju mudžahedina u BiH tokom rata. Uostalom, o tome je do sada objavljeno dovoljno informacija, da Lučićev vapaj o besprijekornosti vlastite biografije zvuči kao otužno samozavaravanje.

Na kraju, preostaje mi samo da se zahvalim pseudopovjesničaru i špijunu-amateru Ivi Lučiću, jer mi je pružio rijedak užitak da svojom reakcijom samo potvrdi tačnost i preciznost ocjena koje sam u prvom tekstu iznio o njemu. I da ga zamolim da ovu polemiku ne nastavlja onako kako je započeo, jer je isuviše ograničen da sam shvati kako pred sobom nema nekog sebi sličnog diletanta, koji se poput njega zaklanja iza nacije i njenih mitova, zanemarujući logiku i silujući činjenice.

(Bportal.ba)

Podijeli na društvene mreže!

Komentariši