BiH Izdvojeno Izdvojeno Slider Slider Vijesti Vijesti

Ivo Lučić ili strah generala od gimnastike

Piše: Elis Bektaš

Da ni akademska titula ni zauzimanje istaknutih pozicija u državnom aparatu nisu garancija ni pameti ni digniteta, zorno potvrđuje slučaj hrvatskog povjesničara i obavještajca Ive Lučića, koji je u najnovijem Globus ispunio čitave tri stranice svojom diletantskom procjenom stanja u BiH. Nije ovo prvi put da se Ivo Lučić potvrdio kao akademsko služinče retrogradne hrvatske politike i kao čovjek koji vjeruje da se lupetanje izanđalih fraza može podvesti pod mišljenje, ali ovaj put je Lučić prešao sve granice obzira prema pameti svojih čitalaca, ispalivši na njih čitav rafal rudimentarnih idiotluka u nadi da će oni to prihvatiti kao utemeljene tvrdnje.

Kada bi Lučićevo skribomansko upinjanje po Globusu bilo tek lični čin, ono ne bi zavrijeđivalo nikakav osvrt – mediji su prepuni intelektualno, pa i etički insuficijentnih titulara koji boluju od neobjašnjive potrebe da svoju izopačenu sliku stvarnosti podijele sa javnošću. No ako u vidu imamo historijat Lučićevog sluganstva i aktivnu ulogu u sprovođenju najmračnijih ciljeva hrvatske politike u XX stoljeću, razložno je pretpostaviti da je njegov članak ipak nešto više od samoinicijativnog majmunisanja. I da taj članak, kao moguća poruka šovinističkih i nazadnjačkih hrvatskih vlasti, u sebi nosi mnogo maligniji naboj no što se to da uočiti na prvi pogled.

Priučeni klipan Lučić, koji je ko zna kako došao u posjed akademske titule, jer način na koji on misli nije dostatan ni za dvojku u srednjoj školi, svoj članak započinje tvrdnjom da je Izetbegović u Stankovićevom studiju zaprijetio „konfliktom i ratom“. Na osnovu te tvrdnje nije pretjerano izvući zaključak da je Lučićev koeficijent inteligencije u obrnutoj srazmjeri sa njegovom visinom, jer samo prilično ograničen čovjek može ustvrditi da je ukazivanje na Čovićeve loše prikrivene prijetnje ratom i samo prijetnja.

Povjesničar i obavještajac Lučić je na Izetbegovićevu opasku da je treći entitet nemoguće formirati, jer je to ideja etničkog ekskluzivizma izravno suprotstavljena činjenici da Hrvati i Bošnjaci kao etnikumi dijele velike zajedničke prostore, zakmečao da su Hrvati time dovedeni u nekakvu talačku poziciju. Upravo ta primjedba pokazuje da je u Lučićevom slučaju riječ o pameću i duhom skučenoj osobi koja svijet može posmatrati isključivo kroz vizuru vlastitog etnikuma, smatrajući sve ostalo za prijetnju od koje se valja odmaknuti ili koju valja odmaknuti, pa makar i putem udruženog zločinačkog poduhvata. Naime, dok Izetbegović govori o potrebi iznalaženja kompromisa i rješenja koje će biti prihvatljivo za sve, dotle Lučić prenosi poruku svojih nalogodavaca, koja se svodi na maksimalističko zaživanje i odbijanje svakog kompromisa koji ne uključuje dovršavanje ratnih ciljeva zločinačkog rukovodstva HRHB.

Upuštati se u dekonstrukciju svih Lučićevih teza iz teksta u Globusu, među kojima se nalazi i kafansko, pseudopovijesničarsko naklapanje o bitkama iz davne prošlosti, bilo bi jalov i uzaludan posao. Premda doktor povijesnih znanosti, Lučić bitke i ratove koje je vodilo Osmansko carstvo svodi na izraz političke volje Bošnjaka, a kao fokalni cilj tih ratova stavlja hrvatski narod. Takav je pristup možda i priličan za neki od foruma gdje se pretresaju tlapnje od „stoljeća sedmog“ pa naovamo i mitovi o „Antemurale Christianitatis“, ali je i više nego sramotan za nekoga ko se razmeće titulom povjesničara. Zato i nema svrhe polemisati sa ovim uljezom u svijet znanosti, koji se razumom i znanjem ne bi smio služiti čak i kad bi ih imao, jer ideološko služinče nije tu da misli svojom glavom, već da procvrkuće ono što mu se naloži.

Zanimljivo je, međutim, to što Lučić, obavještajac HV i prvi obavještajac HVO, odnosno stožerni brigadir HV i general-bojnik HVO po činu, navodi apotekarski precizne podatke o stradanju Hrvata tokom rata u BiH, ne iznoseći pri tom i izvore tih podataka, niti progovarajući o zločinima koje su počinile vojske koje je on obavještajno servisirao. Kao istaknuti obavještajac, Lučić je bio dužan da zna za dešavanja u zoni odgovornosti i zoni interesovanja HVO, te da anticipira moguće razvoje događaja, pogotovo onda kada su zločini nedvosmisleno nagovještavani. Ako nije mogao predvidjeti čemu vodi ostvarivanje postavljenih ciljeva rukovodstva Herceg-Bosne i ako nije znao za zločine, onda on nije nikakav obavještajac, već obični špijun-amater koji je svojim dilentantizmom izravno omogućio i podržao zločine. Ako je, pak, mogao predvidjeti zločine i ako je vladao informacijama o njima, onda je bio dužan upozoriti svog pretpostavljenog, odnosno pokojnog Praljka, o neprihvatljivosti takvih postupaka i predložiti mu mjere za njihovo suzbijanje.

Lučić to, međutim, nije učinio, čime je samoga sebe sveo na jedan od točkića u mehanizmu udruženog zločinačkog poduhvata. Možda čak ne bi bilo pretjerano reći da se, ako već treba tražiti krivca za teatralni i patetični performans Slobodana Praljka u haškoj sudnici, taj krivac odaziva, između ostalog, i na ime Ivo Lučić. I da nikakva nepravda prema Praljku nije načinjena haškom presudom, ali mu jeste nanijeta neodgovornim ponašanjem njegovih potčinjenih oficira.

Kao vulgarno-nacionalistički povjesničar, Lučić je nesposoban da sagleda prošlost izuzev kao igralište za nacionalni hrvatski mit, kao obavještajac bio je nesposoban sagledati budućnost i posljedice svog djelovanja u njoj, kao publicist nesposoban je načiniti iskorak iz uloge kurira sve radikalnijeg Pantovčaka. A povrh svega, uplašen je dječjom gimnastikom što je u najmanju ruku sramotno za jednog bivšeg generala. Jer neko ko panično ukazuje na udruženje „Askeri“ kao na dokaz nekakvog bošnjačkog spremanja za rat, a pri tom zanemaruje sve intenzivnije opremanje Hrvatske vojske, prisustvo hrvatskih obavještajaca i specijalaca u tajnim operacijama na području BiH, te činjenicu da hrvatskim javnim i političkim životom u dobroj mjeri upravlja braniteljski element, poznat po svom radikalizmu i ksenofobiji, on je ili veoma, veoma zloćudan ili je veoma, veoma glup.

Da li je Ivo Lučić samo jedno od to dvoje, ili je križanac zloćudnosti i gluposti, ostaje budućnosti da otkrije.

(Bportal.ba)

Podijeli na društvene mreže!

Komentariši