BiH Izdvojeno Izdvojeno Slider Slider Vijesti Vijesti

Igmanski marš između istine i legende

Piše: Elis Bektaš

Početkom 1942.godine njemački okupator u Jugoslaviji, uz podršku svog italijanskog saveznika i oružništva marionetske NDH, preduzeo je opsežnu protivgerilsku operaciju pod nazivom „Jugoistočna Hrvatska“. Ova operacija, koja je trajala od 15.do 23.januara, zajedno sa operacijom „Ozren“ izvedenom od 26.januara do 4.februara, u historiografiji poslijeratne Jugoslavije označena je imenom Druga neprijateljska ofanziva. Cilj ovog njemačkog poduhvata bio je uništenje ustaničkih snaga na prostoriji između Sarajeva, Doboja, Tuzle, Zvornika i Višegrada.

Obje ove operacije okončane su taktičkom pobjedom okupatorsko-kvislinških snaga, te osipanjem i povlačenjem partizanskih snaga, ali glavni cilj – pacifikacija područja – nije postignut i njemačko je zapovjedništvo već u aprilu 1942.godine bilo prinuđeno preduzeti novi poduhvat, operaciju „Trio“ odnosno Treću neprijateljsku ofanzivu, na području Istočne Bosne. Uprkos naknadnoj komunističkoj mitologizaciji, činjenica je da ustaničke snage u toj fazi rata nisu bile ozbiljna borbena snaga – nedostajali su im naoružanje, oprema i obuka, te čvrsta organizaciona i zapovjedna struktura – tako da razloge za njemački neuspjeh ne treba tražiti u kvaliteti partizanskih snaga, već u činjenici da su angažirane trupe bile drugorazredne kvalitete, a pogotovo je hrvatski saveznik imao probleme sa svojim jedinicama, koje su bile veoma slabo opremljene, nevične zahtjevnim oblicima ratovanja i bez unutrašnje kohezije i vojničke discipline, koju ne treba brkati sa ideološkom disciplinom, bliskom fanatizmu.

Ustaničke snage, koje su na početku operacije brojale oko 8.000 partizana i 20.000 labavo organiziranih četnika, u toj fazi rata još uvijek u stanju polusavezništva, odnosno međusobnog trpljenja, sastojale su se od Prve proleterske brigade i od većeg broja teritorijalnih odreda, no četničke su se jedinice već u samom početku opredijelile za pasivno držanje i uglavnom su iskazale lojalnost njemačkim snagama, nastojeći koliko-toliko očuvati svoju vatrenu moć, koja im je bila potrebna za zaštitu srpskog življa od ustaša i za čišćenje teritorije od nesrpskog stanovništva.

Minorna taktička operacija

Po okončanju operacije „Jugoistočna Hrvatska“, Prva proleterska brigada pod vođstvom Koče Popovića, imala je zadatak izvući se iz rejona Sarajeva ka Trnovu i dalje ka Foči. Štab brigade, koja je u prethodnim borbama pretrpjela znatne gubitke, odlučio je da ovaj pokret izvede preko Igmana, smatrajući da je zima manji neprijatelj od njemačkih i ustaških snaga koje su kontrolirale ostale pravce. Prelazak planine otpočeo je dva sata prije ponoći 27.januara, a završio sutradan u 11 sati, kada je brigada stigla u rajon Presjenice kod Trnova. Noć je bila izuzetno hladna, temperatura se spuštala i do -40 stepeni Celzijusa, a brigada nije raspolagala skoro nikakvom zimskom opremom, pa je ovaj poduhvat plaćen cijenom od 172 promrzla borca, dakle četvrtinom sastava koji je krenuo na marš.

Premda sa vojnog aspekta minorna taktička operacija, ovaj je pokret nakon završetka Drugog svjetskog rata postao predmetom mitologiziranja i jedan od bitnijih toposa komunističke indoktrinacije. Takva manipulacija poviješću nije neshvatljiva, niti je bila lišena pragmatizma – komunistima su trebali simboli, pa su tako jedan iznuđeni manevar odstupanja kroz ideološku prizmu predstavili kao maltene ravan Maovom Velikom maršu tokom građanskog rata u Kini.

S aspekta Josipa Broza Tita i komunističkih vlasti, takvo poređenje nije bilo posve lišeno osnove. Mao je na svoj marš u oktobru 1934.godine poveo 86.000 ljudi, a nakon godinu dana iz njega je izveo samo 7.000 boraca. No i uz takvo osipanje vojne sile, Veliki marš je označio početak Maovog uspona na vlast, jer je uspio sačuvati jezgru oko koje će ponovo izrasti kineska Crvena armija. Na isti je način i Broz mogao posmatrati Igmanski marš kao uspjeh, jer je njegova pretorijanska garda i u tom času jedina jedinica na čiju je lojalnost mogao u potpunosti računati, uspjela izbjeći posvemašnje uništenje i postala je jezgra armije koja je na kraju rata imala 800.000 ljudi raspoređena u sva tri vida oružanih snaga.

Sljedbenici Brozovog lika i djela i različito motivirani jugonostalgičari nastavili su obilježavati obljetnicu Igmanskog marša sve do danas, na taj način evocirajući uspomene na jednu od najtraumatičnijih epizoda iz povijesti Prve proleterske brigade. U činu obilježavanja nekog događaja iz antifašističke borbe nema, niti smije biti išta sporno. Uostalom, nasilni i krvavi raspad ideološkog okvira koji su komunisti nametnuli imao je za posljedicu i raznovrsne ideološke devijacije, plod dugo potiskivanih frustracija, pa se danas diljem nekadašnjeg zajedničkog državnog prostora slave i događaji koji bi u normalnim uslovima trebali biti razlog za stid i već je to dovoljan argument u odbranu obilježavanja Igmanskog marša i sličnih događaja.

No da stvari ne budu sasvim jednostavne, potrudili su se upravo oni koji slavljenju događaja iz partizanske i komunističke povijesti pridodaju naknadno i ideološki konstruirane dimenzije, pri tom koristeći te konstrukcije kao argumentaciju u obračunu sa današnjicom i njenim iskušenjima. Naravno, nije nikakav problem kada to čine oni koji pripadaju onome što se naziva običnim narodom. No jeste etički dvojbeno kada dio javnih radnika, poglavito onih iz oblasti kulture i društvenih znanosti, pri tom redovnih korisnika javnih fondova, koristi izvitopereno sjećanje na povijest antifašističke borbe s ciljem obračuvanja sa svojim današnjim neistomišljenicima. Stanje u Bosni i Hercegovini, koja još uvijek osjeća bol ratnih ožiljaka i savladava prepreke na putu ka posve modernom društvu, pri tom se mučeći sa iskušenjima nemilosrdne tranzicije, rovito je, a ponekad se doima i kao katastrofično, pa je logično da će se uvijek pronaći dio onih koji će u jeftinom populizmu o zlatnom dobu jugoslovenskog Perikla pronaći ventil za svoje frustracije i muku svakodnevnog življenja.

Upitno je, međutim, koliko etičnosti ima u onima koji serviraju i podgrijavaju taj populizam u javnom prostoru, pri tom dosljedno izbjegavajući izazove političke borbe, ali se ne libeći da drugima zdušno savjetuju borbu, i to ne samo političku. I da li oni uopšte razumijevaju šta slave?

Ideološka manipulacija činjenicama

Iz ovog posljednjeg pitanja iskače još jedno, izuzetno osjetljivo, jer u sebi nosi opasnost optužbe za nepopularni revizionizam. Ne bez osnove, jer dosadašnja praksa pokazuje da je reakcija na krute ideološke konstrukte komunističkog režima uglavnom bila iskazana u vidu također ideoloških konstrukata suprotnog preferencijala. A ono što je ovoj zemlji i njenim stanovnicima itekako potrebno, jeste staložen, neostrašćen i znanstveno utemeljen pogled na period Drugog svjetskog rata. Da bi se ostvario takav uvid, uopšte nije nužno posezati za opskurnim izvorima koji su se sa komunizmom i partizanštinom obračunavali iz pozicije ustaštva i četništva. Dovoljno je odbaciti političke i ideološke uslovljenosti i činjenice posmatrati onakve kakve jesu.

Takav pogled na činjenice pomoći će da se dođe do odgovora na pitanje zašto su komunisti forsirali obilježavanje događaja koji su, i u najblagonaklonijoj interpretaciji, bili uglavnom porazi i naknadno ih pretvarali u veličanstvene, epopeične pobjede? I zašto sa istim žarom nisu obilježavali nesumnjive vojne uspjehe, poput Mostarske ili Kninske operacije?

Ako sam Igmanski marš i taj period rata pogledamo kroz okular bez ideološkog filtera, vidjećemo sljedeće: u tom razdoblju još partizanska vojna sila još uvijek nije bila homogena i okupljala je veoma različite i heterogene elemente. To potvrđuje i sam naziv najvišeg komandnog tijela, koje se od januara do novembra 1942.godine zove Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije. Tek su nakon rata, zahvatima kroz historiografiju, kulturu i prosvjetu, elementi različitog preferencijala, od kojih su neki tokom rata mijenjali stranu, pa čak i više puta, objedinjeni u jedinstvenu oružanu silu. Najbolji primjer za to je Zenički partizanski odred, u kojem je juna 1942.godine član partije Golub Mitrović izveo četnički puč i nakon likvidacije dotadašnjeg rukovodstva preveo čitav odred pod zapovjedništvo Ravne gore, a sa ustašama potpisao sporazum o nenapadanju. Dio boraca tog odreda krajem rata se pokajnički vratio pod petokraku.

Partizanski izvori navode da je u Drugoj neprijateljskoj ofanzivi njemački okupator angažirao 33.000 svojih, talijanskih i kvislinških vojnika. Prihvatanje tog broja značilo bi da je odnos snaga na terenu bio 1:4 do čak 1:6 u korist okupatora, pa bi tako i taktički porazi mogli biti prikazani kao pobjede. Situacija na terenu bila je, međutim, malo drugačija, jer je takozvani od-zuba-do-repa odnos u okupatorskim jedinicama bio znatno veći nego u ustaničkim. Riječ je o odnosu borbenog i neborbenog osoblja u vojnim sastavima. Ukoliko bi se računao odnos samo borbenih, manevarskih elemenata, okupatorsko-kvislinška prednost ne bi bila toliko izražena. To, naravno, ne mijenja prirodu dejstava, niti nudi bilo kakvu apologetiku za okupatore i kvislinge, ali sklonost komunističke ideologije da se poigrava sa brojevima i reinterpretira činjenice opasna je ne samo stoga što zamagljuje pogled na stvarne događaje, već i zato što se ustoličava kao model, pa se prenosi i u druge okvire.

Armija RBiH je bila antifašistička vojska

Tako je danas i među dijelom bošnjačkih povijesničara i publicista prisutna ta sklonost da se posljednji rat i Armija BiH tretiraju po modelu partizanštine, kroz nekritičke hvalospijeve i bespotrebna prenaglašavanja, poput onog o pobjedi nad četvrtom vojnom silom Evrope, što je najobičnija floskula koja ne može izdržati ni najpovršniju provjeru. Takav pristup nije samo bespotreban, on je i opasan, jer zamagljuje pogled na stvarne događaje i reducira mogućnost da buduće generacije saznaju šta se odista zbivalo tokom rata, dovodeći ih u poziciju da se muče sa pitanjima sa kojima se mi danas mučimo kada je po srijedi Drugi svjetski rat. Taj model partizanštine, obilježen pretjerivanjima, populizmom i demagogijom i baveći se efemernim dodvoravanjima, iz vida počesto gubi ono što je suštinski bitno – činjenicu da je i Armija BiH antifašistička vojska, jer je ustrojena na provjerenim temeljima i principima modernih društava.

Kritičari tog stava kao glavni argument nude svoju ubjeđenost da postoji znak ekskluzivne jednakosti između antifašizma i komunizma, pa se tako sami diskvalificiraju kao ozbiljni sudionici u bilo kakvoj diskusiji. Oni ujedno ne uviđaju, ili odbijaju da vide, činjenicu da je Broz u početnoj fazi rata koketirao sa onim opcijama koje su naknadno proglašavane za fašističke. Treba biti jako oprezan i čuvati se olakog suđenja načinu na koji je Broz vodio svoju politiku i sprovodio svoju strategiju u prvoj polovini rata. To je pitanje koje valja prepustiti znanstvenicima da ga dugo i mukotrpno raspetljavaju, uklanjajući brojne slojeve ideoloških premaza sa njega. Ali na ovom mjestu možemo ukazati na jednu logičku aporiju, koja uporno izmiče hvaliteljima Brozovog lika i djela – ukoliko prihvatimo da je on djelovao prema trenutnoj situaciji i reagirao na podražaje sa terena, tada je teško govoriti o čistoj antifašističkoj prirodi njegovog pokreta u početku rata, jer je ona kompromitirana saradnjom sa onima koji su nedvojbeno stajali na pozicijama fašizma ili ga barem prihvatali kao nužnost. S druge strane, ako prihvatimo da je Broz na te kompromise pristajao iz razloga nužnog pragmatizma, pri tom neprekidno imajući svijest o konačnom ishodu borbe, tada mu pridodajemo skoro natprirodne atribucije čovjeka koji vizionarski uranja u budućnost. No u tom slučaju iskače neugodno pitanje zašto vizionar nije učinio sve što je bilo u njegovoj, ne baš maloj, moći da spriječi ponovno buđenje fašizma i tako ukloni potrebu za formiranjem Armije BiH koja će mu se suprotstaviti?

Na kraju, ponavljajući stav da je apsolutno prihvatljivo obilježavati godišnjicu Igmanskog marša, ali ne kao gerijatrijsko-nostalgičarski cirkus, već bi to valjalo činiti putem naučnih simpozijuma s ciljem dolaženja do povijesne istine, podsjetićemo se i na činjenicu da je Igmanski marš izvelo 700 boraca i da je trajao samo jednu noć, a da je tokom proteklog rata ova planina bila aktivno poprište tokom više od tri godine, što znači i tokom tri januara. I da su dejstva na njoj, kroz koja su prošle hiljade boraca, presudno uticala na odbranu Sarajeva, Goražda i još nekih područja, a samim tim i na odbranu čitave Bosne i Hercegovine.

(Bportal.ba)

Komentariši