Izdvojeno Izdvojeno Kolumne | Komentari | Stavovi

Guru za „raju“ Dežulović

Piše: Elis Bektaš

Sa ideološkom, a sljedstveno tome i medijskom fraktalizacijom društva, rapidno se povećava otužna lista nekadašnjih novinarskih vedeta kojima tromost uma i samozaljubljenost u nekakav vlastiti šarm, te nezemaljska glad za pohvalama mediokritetske publike, priječe da sagledaju stvarnost u kojoj žive i koje danas u najboljem slučaju mogu biti karikature kritičara te stvarnosti, odnosno “bijeli šum” onoga što se naziva vox populi. Jedna od takvih pojava nekadašnja ja zvijezda splitskog Ferala, Boris Dežulović, koji prežvakanim vicevima i sve rjeđe duhovitim doskočicama uveseljava sarajevske mediokritete, one iste koji smatraju da je Kazazovo brčkanje u frazeološkom plićaku ustvari ronjenje za misaonim biserima i da je uslov za postojanje seksizma da žrtva bude ideološki i politički istomišljenik s njima, jer ga u protivnom ne može biti i jer su njihovi neistomišljenici “sami to tražili”.

U kolumni Dinastija, objavljenoj u Oslobođenju 4. maja, Dežulović pretresa mogućnost kandidature Sebije Izetbegović za člana državnog Predsjedništva na predstojećim izborima. Ta tema nije tabu i ne postoji nikakva prepreka da se bilo koji novinar bavi njome. Nije problematičan ni Dežulovićev kritički otklon spram mogućnosti da Sebija Izetbegović bude kandidovana za Predsjedništvo, jer u ovom društvu on ima svako moguće pravo na vlastito mišljenje. Ali jeste problematičan model njegovog mišljenja, koji polazi od presumpcije da se publika dijeli na “raju” i “papke”, pa se Dežulovićev umni napor svodi na to da podilazi prvima i da iritira druge.

Lukavi kolumnist, istina, djelomično i uspijeva u tom svom trudu, odnosno polazi mu za rukom da kod jednog dijela publike izazove frenetične ovacije, a kod drugog skoro organsku odbojnost. No to ne znači da se te dvije skupine dijele na već pomenutu “raju” i “papke”, to je atribucija koja se dodjeljuje post festum i na kojoj počiva čitavo javno djelovanje Dežulovića i njemu sličnih – ako si moj vjernik i sljedbenik, onda si raja, no nađeš li i najmanju zamjerku mom mudrovanju, onda si nesumnjivo papak. U toj bezglavoj jurnjavi za komplimentima “raje”, Dežulović ruši i krši činjenice, slama logičke postulate i obara etičke uzuse u prašinu. No drugačije i ne može biti, jer on po svaku cijenu mora stvoriti privid valjanosti svog mudrovanja, pa makar ta cijena bila plaćena činjenicama, logikom i etikom.

Ako se zanemare nategnuti vicevi i sve jadniji pokušaji duhovitosti, u Dežulovićevom tekstu se mogu pronaći samo dva argumenta koje on nudi protiv kandidature Sebije Izetbegović – njeno prezime i tvrdnja da su Izetbegovići “dinastija” i “najdugovječnija vladarska loza na području bivše Jugoslavije”. To samo pokazuje koliko autor potcjenjuje publiku kojoj se dodvorava, nudeći im izanđala opšta mjesta i podmećući im svoj jeftini prozelitizam pod činjenice. Dežulović, naime, ne shvata da u demokratskom svijetu nečije prezime nije nikakva prepreka za izlazak u politički ring i za odmjeravanje svoje specifične težine na izborima. Kao što ne razumijeva puno značenje riječi dinastija. Recimo to ovako, bilo bi potrebno čak pet mandata Sebije Izetbegović da ta obitelj na tronu dostigne neprikosnovenog Dežulovićevog ljubimca Broza, koji se nije morao zamarati sitnicama kao što su izbori.

Poređenje Izetbegovića sa Tuđmanima i Miloševićima također je zavodljivo opšte mjesto, kojem su mnogi skloni, uslijed intelektualne lijenosti i neposobnosti da uvide supstancijalne razlike, a prije svega onu u poimanju demokratije. Tokom svoja dva mandata Bakir Izetbegović je mnogo puta potvrdio da je razumio politički legat svog oca i da je njegov doživljaj politike utemeljen na svijesti o značaju slobode, demokratije i legalizma, te kompromisa koji je nužan, ali samo kao put ka mogućem ali ne i kao samopotiranje, a ne treba sumnjati da je i njegova supruga naučila mnogo toga tokom godina provedenih u blizini dva prominentna državnika. Da li će imati priliku da svoje političko znanje koristi kao član državnog Predsjedništva, ne zavisi od njene volje već prvo od odluke stranačkih tijela, a potom od volje birača na izborima. I upravo je to ono što Dežulović ne može razumjeti, jer mu je duh mitomanski i retrogradan, što znači da ne shvata kategorije mogućeg i optimalnog, već da svoju infantilnu potragu za idealnim obavlja isključivo u prošlosti i to onoj u kojoj je njemu lično bilo lijepo, i jer je obilježen prokletstvom tantalovske gladi za pohvalama “raje”.

Ukoliko dođe do kandidature Sebije Izetbegović, to ne samo da neće predstavljati nikakvu političku sablazan, već će ovdašnjem društvu i njegovom političkom okviru ponuditi neke nove kvalitete, od kojih boravak snažne i samosvjesne žene u Predsjedništvu nipošto nije najmanje značajna. A Dežulović je već dovoljno odrastao da mu je vrijeme shvatiti kako s etičkog aspekta Sebijina kandidatura nije neprihvatljiva, ali jeste neprihvatljivo njegovo neduhovito pretresanje imaginarnih privatnih momenata obitelji Izetbegović, tim više što on svoje znanje o toj obitelji gradi na klišeima i na tračevima svoje čaršijske “raje”. Kao što je publici krajnje vrijeme da shvati kako njegovo mudrovanje nije nikakva kritika društvene stvarnosti, ponajmanje ozbiljna i poticajna, već najobičnije palamuđenje, nalik nevještom tamburanju hitova Crvene jabuke i Azre za raju na plaži.

Podijeli na društvene mreže!

Komentariši