BiH Izdvojeno Izdvojeno Slider Slider Vijesti

FOTO Život u Srebrenici prije genocida – pakao na zemlji u logoru na otvorenom

Prve ljubavi, djeca koja igraju fudbal na ulici, ljetno kino i dnevne novine štampane na tada već nepotrebnim formularima nekadašnje Opštine bili su dijelovi svakodnevnice u enklavi Srebrenica tokom rata, uz svakodnevna granatiranja, nedostatak hrane, pitke vode i lijekova, prisjećaju se preživjeli.

“Ja sam prvu djevojku imao u Srebrenici. Svakog drugog dana sam odlazio pješice iz Srebrenice u Potočare, da je vidim i da provedemo vrijeme skupa. Nije mi bio problem da se vraćam u ponoć ili jedan ujutro tokom rata… Ja sam se prvi put smrtno zaljubio u junu ili julu 1992. godine”, priča Emir Suljugić, jedan od onih koji su preživjeli srebrenički genocid.

Suljagić je godine prije masovnih ubistava počinjenih u julu 1995. proveo u Srebrenici, gdje je početkom rata došao kao izbjeglica.

“Ne postoji drugi način da opišem Srebrenicu tog vremena osim kao geto i najveći koncentracioni logor pod otvorenim nebom, što ne znači da unutra nije bilo života… Unutar enklave se formirala jedna nova zajednica”, prisjeća se Suljagić.

Prve dvije godine rata, kako objašnjava, radilo se o “čistoj borbi za opstanak” zbog manjka hrane za preko 60.000 građana koji su se našli na području Srebrenice i okolnih sela.

“Tek nakon te prve godine, ljudi su se dosjetili da krenu živjeti. Tada je krenulo svašta – igralo se lopte… Zanimljivo je koliko je fudbal važan za mentalno zdravlje. Lopte se igralo na svakoj ravnoj površini. Gore ispred škole posebno. Tu je u martu 1993. godine stradalo između 70 i 80 ljudi u artiljerijskom napadu dok su igrali i gledali utakmicu”, kaže on.

Osim fudbala i košarke – koju je sam igrao – Suljagić se sjeća da je 1993. i 1994. godine organizovano i ljetno kino i kulturno-umjetničko društvo, dok je novinar Nihad Ćatić pokrenuo novine.

“Mislim da to ništa nije preživjelo… Nije bilo papira, nego se štampalo na papiru koji smo imali, 20-30 primjeraka na opštinskim formularima iz predratne Jugoslavije. Na jednoj strani vidite Nininu pjesmu ili tekst, a onda okrenete list i vidite da je to formular Zavoda za zapošljavanje iz 1982. ili 1983. godine”, opisuje Suljagić.

Nihad Nino Ćatić ubijen je u julu 1995. godine, a njegovi ostaci nikada nisu pronađeni.

Njegova majka Hajra Ćatić je cijeli tok rata radila u Ratnom predsjedništvu i Opštini Srebrenica.

“Nino je s grupom ljudi organizovao pisanje novina ‘Glas Srebrenice’. To su bile novine kucane na pisaćoj mašini i na listovima koje sam mu ja donosila iz tadašnje Opštine. Štampano je u svega dvadesetak komada, ali ih je čitao veliki broj ljudi. Išle su od ruke do ruke naroda u Srebrenici, koji je volio u tom momentu bilo šta da pročita, da sazna”, prisjeća se Hajra Ćatić.

Srebrenica. Izvor: Facebook (Izgubljeni ljudi Srebrenice)
Srebrenica. Izvor: Facebook (Izgubljeni ljudi Srebrenice)

Čuvanje uspomene na Srebrenicu

Mladost u opkoljenoj enklavi proveo je i Osman Avdić, koji danas nastoji sačuvati uspomene na taj period moderirajući Facebook grupu na kojoj se dijele slike iz ratne Srebrenice.

Tokom 1993. godine, prema Avdiću, najveći problem u enklavi bila je hrana, jer je humanitarna pomoć u tom periodu stizala tek svaka dva mjeseca.

“Hrane je nedostajalo, struje nije bilo. Ljudi su već nešto počeli da improvizuju, počeli su da prave električne centrale, mini centrale… Škole, mislim da su odmah počele tog proljeća, ali samo osnovna škola, i to su bile neke improvizacije, stvarno je bilo sve porušeno. Voda je isto bila loša. Nešto su počeli da prave, neke cjevovode, da se može samo koristiti za pranje, ali pitka voda se morala donositi svakodnevno… Bila je velika nestašica higijenskih potrepština”, prisjeća se on.

Suljagić i Avdić pamte da se veliki broj mještana Srebrenice tog vremena bavio poljoprivredom.

“Moja porodica je 1994. godine počela da sije kukuruz jer nam humanitarna pomoć nije mogla biti dovoljna. Rijetko je šta bilo ostalog, možda malo graha. Ne znam tačno kada su u humanitarnoj pomoći počela dolaziti sjemena. Neki su išli malo dalje, pa mijenjali nešto za hranu, ili ko je okolo imao rodbinu… Ili pšenicu, brašno za nešto, neki artikal. Znam da soli nije bilo, riže smo neke dobili. Hrana bez soli je bila nejestiva. Ali se nešto improvizovalo sa nekim salaticama”, kaže Avdić.

On napominje da su vojnici Ujedinjenih nacija (UN) također organizovali društvene događaje, poput turnira u fudbalu.

Jedan od vojnika Holandskog bataljona UN-a, Martin Bakker za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) kaže da je po dolasku u Srebrenicu vidio da se radi o “paklu na zemlji”.

“Sjećam se prvog konvoja s hranom koji sam vidio. Bilo je 1.000 izbjeglica koje su čekale hranu. To je nešto što neću zaboraviti”, ističe on.

Bakker ima i lijepa sjećanja. Pamti dječaka koji je često dolazio do hangara u Potočarima i pratio vojnike na patrolama.

“Jednog dana je tražio moju kameru, da uslika svoju porodicu. Dao sam mu kameru i on je to učinio. Ja sam te slike razvio, ali kada sam se vratio, dječaka više nije bilo. Nakon 1995. godine često sam mislio o tom dječaku i žalio sam što nikada nije dobio svoje slike. Prošle godine sam ove slike objavio u Avdićevoj zatvorenoj grupi na Facebooku i dan kasnije sam dobio poruku od jednog čovjeka – našao sam ga nakon 25 godina. Ove godine ću mu dati slike u Potočarima”, kaže Bakker.

Srebrenica. Izvor: Facebook (Izgubljeni ljudi Srebrenice)
Srebrenica. Izvor: Facebook (Izgubljeni ljudi Srebrenice)

‘Ljudi bez ičega’

Bakkerov kolega u Holandskom bataljonu Gerry Kremer pamti da je po dolasku u Srebrenicu u februaru 1995. godine odmah zapazio “uništene kuće, miris paljevine i ljude bez ičega kako hodaju ulicama”.

“Među najstrašnijim stvarima koje sam vidio bilo je granatiranje Srebrenice od srpskih snaga, odnosno posljedice tog granatiranja. Drago mi je da sam mogao da pomognem tada devetogodišnjem dječaku Huseinu Memiševiću, koji je ranjen u artiljerijskom napadu. Ranjen je u ruku i ja sam u tim uslovima uspio da ga operišem i da mu pomognem”, priča Kremer.

Kremer je radio u Srebrenici kao ljekar s tamošnjim doktorom Ilijazom Pilavom i doktoricom Fatimom Klempić.

Emir Suljagić pamti njihove herojske napore da spase što više građana Srebrenice.

“Bolnica nije imala bazične lijekove, tamo su se rezale noge. Ako bih sada mogao reći – moji heroji prve i druge godine, to su ljudi kao Ilijaz Pilav i Fatima Klempić. Ljudi koji su bez anestezije pacijentima noge rezali, to je mnoge od njih ostavilo živim. Kada ti gangrena pojede nogu, kada crvi ispadaju – režu naživo”, prisjeća se Suljagić.

Kremer se sjeća da je s doktorima Pilavom i Klempić radio na amputacijama i ginekološkim zahvatima.

“To su bili zaista, koliko-toliko, sretni momenti kad pomognemo ljudima”, naglašava on.

U Srebrenici pod opsadom Avdić je izgubio tri godine srednje škole.

“Volio sam da čitam pokuju knjigu, ako bih od nekoga uspio da nađem. Tako sam vrijeme provodio, sve možda do februara 1995., kada su krenuli s tim nekim projektom da se osposobi srednja škola. Djeca mojih godina su startala u tom periodu sa srednjom školom, da bi se dostigao taj period koji je izgubljen od 1992. do početka 1995. Faktički, nisam uspio da idem ni tri mjeseca u tu srednju školu, jer su počela granatiranja. Možda nekih 15-ak dana pred pad Srebrenice, stalo je to sa srednjom školom”, prisjeća se on.

Uprkos problemima sa školom, kaže Avdić, mladi u Srebrenici nastojali su održati društveni život.

“Što se tiče moje generacije, bila su razna okupljanja… Bile su neke proslave, igranke, druženja u tom periodu. Svako mjesec dana se nešto organizovalo, da li utrke konja, nešto tako”, priča on.

“Sjećam se 1994. godine da su ljudi, s tom strujom što su pravili, osposobljavali televizore i gledali Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Americi. Uspio sam da pogledam možda tri ili četiri utakmice po 20-ak minuta jer je slika stvarno bila loša. Onda, ljudi se nisu smjeli ni okupljati. Iako nije bilo granatiranja, ljudi su se bojali”, objašnjava Avdić.

U “getu Srebrenice”, kako kaže Suljagić, “puno se i pilo”.

“Pilo se puno, pila se pravo loša rakija… Neko će možda zamjeriti što to kažem, ali to je tako. Jednostavno, nije ti trebao poseban razlog da piješ u Srebrenici. Istovremeno, što je zanimljivo – jer valjda smo jedini narod koji to može kombinovati – puno se pilo i puno se vjerovalo. Svakoga petka se moralo na džumu. Tako je to izgledalo”, prisjeća se on.

(Bportal.ba/BIRN)

Podijeli na društvene mreže!