BiH Izdvojeno Slider Vijesti

Enis Bešlagić – dokaz fašizma u Hrvatskoj

Piše: Elis Bektaš

Više neinteligentan, nego emotivan nastup zabavljača Enisa Bešlagića na promotivnom skupu Konakovićeve stranke, te njegovo gostovanje u Stankovićevoj emisiji Nedjeljom u 2, sami po sebi nisu problematični, jer svako uživa pravo da sebe u javnom prostoru predstavlja onako kako hoće, pa i kad to podrazumijeva ulogu razmaženog i samoljubivog fićfirića. Ta su dva nastupa, međutim, udahnula novu važnost u dva bitna društvena, odnosno politička pitanja. Prvo je ono koje se odnosi na upotrebu govora u javnom prostoru, tačnije, na odgovornost govornika spram njegove publike.

Nemilosrdni izrabljivač klišea i stereotipa Bešlagić nije, nažalost, jedini koji u javnom prostoru koristi taj plitki i patetični govorni model, podesan za ćurlikanje i lovljenje simpatija kod mediokritetske publike, ali ne i za iznošenje jasnih i preciznih misli, no njegovi su nastupi u sebi objedinili toliko nakaradnih momenata da sasvim zgodno mogu poslužiti kao paradigma te glasne ispraznosti.

Previše je toga što vrijeđa razum i budi mučninu u Bešlagićevom samodopadnom kreveljenju, da bi se time bavili u jednom tekstu. Prekomjerni i nepristojni egocentrizam Enisa Bešlagića, koji bi da cjelinu društvene stvarnosti svede na mjeru vlastitih iskustava i da ih proglasi za moralno obavezujuće, udružen sa rudimentarnim nepoznavanjem činjenica, vrišti iz svake njegove riječi, propraćene grimasom koja bi valjda trebala biti dokaz njegove dobrote, pameti, čega li već.

Naročito je, i zaista ne postoji blaža riječ koja bi ujedno bila i precizna, odvratno njegovo podilaženje hrvatskim medijima u Stankovićevom studiju, koje proglašava za bastion objektivnosti i profesionalnosti, u poređenju sa bosanskohercegovačkim koji, po Bešlagiću, nude samo konstrukcije i koji su oblikovani u skladu sa partijskim direktivama. Da li Bešlagić nema pameti ili hrabrosti da se zapita zašto je on ljubimac hrvatskih medija, nije ni bitno. Činjenica je da mu nešto od toga, a možda i oboje nedostaje da shvati prostu činjenicu – u Hrvatskoj koja proživljava renesansu ustaštva, tek ovlaš prilagođenog zahtjevima trenutka, prihvatljiv je svaki hrvatski susjed koji pristaje na ulogu karikature. Za one koji na tu ulogu ne pristaju, rezervisani su neprijateljstvom nabijeni atributi.

Bešlagiću nedostaje pameti, i obraza, da shvati koliko je nemoralno graditi sliku vlastite dobrote na patnji djece oboljele od karcionoma. Javno se razmetati tvrdnjom da mu je otac bolesne djevojčice rekao kako je njena najveća želja da upozna Šemsu, dokaz je odvratnog egocentrizma, kojeg nikakvo palamuđenje o dobroj namjeri i želji da se pomogne ne može prikriti. To je najobičnije estradno lešinarenje, koje je estradnom polusvijetu zadnjih godina postalo popularan izvor dodatnih prihoda ili način da se dođe do mrve slave.

Bešlagićevo podvriskivanje o fašizmu u ovdašnjem društvu, nije samo neetično u kontekstu činjenice da ono dolazi iz usta čovjeka koji je pun hvale za hrvatsko društvo, u kojem šovinizam, ksenofobija, mitomanija, grandomanija i klerikalizam, ti stubovi fašizma, cvjetaju u svojoj ponovljenoj mladosti. Ono je i potvrda Bešlagićeve neodgovornosti spram publike kojoj se obraća, jer ovaj zabavljač vjeruje kako je dovoljno iskvarenom dikcijom izgovoriti neku riječ, pa da ona postane činjenica. Ova karikatura Bošnjaka u Zagrebu jednostavno ne zna šta je fašizam, jer je sadržaj te riječi učila iz popularne kulture umjesto iz ozbiljnih izvora, pa je stoga nesposobna prepoznati fašizam tamo gdje on diže svoje nakazno lice. A pri tom je, zarad malo mediokritetskog divljenja, bez oklijevanja spreman pronaći fašizam tamo gdje ga nema, izuzev u tlapnjama nezadovoljnika koji svijet mogu sagledavati samo kao carstvo totalitarizma i pad jednog totalitarizma mogu tumačiti samo uzrastanjem drugoga.

Bešlagićev osvrt na Elmedina Konakovića, koji razumno može zvučati samo onima kojima riječi protrče kroz glavu ne dotičući mozak, najpreciznije pokazuje o kakvom je političkom diletantu i tutumraku riječ. On sa divljenjem govori o svom intimusu kojeg je, po vlastitom priznanju, podržao prije deset godina kada je Konaković pristupio SDA, a potom tvrdi da se njegov politički idol odmetnuo kada je shvatio da ne može riješiti probleme u stranci. Deset godina na povlaštenim pozicijama malo je predugačak period za takvo shvatanje, a estradni zabavljač očito ne može shvatiti da Konakovićevi razlozi za ostajanje u stranci nisu bili rješavanje, već upravo pravljenje problema, i da je SDA napustio kada je nanjušio da mu se sužava manevarski prostor za samovolju. Bešlagić izgovara hvalospjeve Konakovićevoj političkoj vizuri, premda još niko ne zna kakav je program njegove stranke, što nas neumitno navodi na zaključak da tu nije riječ o političkoj, već o nekoj drugoj vrsti ideološke ili kakve već bliskosti.

Bešlagićeva kuknjava da zbog govora na Večernjakovom pečatu gubi poslove u BiH u najmanju je ruku bezobrazna i još je jedan u nizu dokaza njegovog samoljubivog egocentrizma koji odbija da shvati prostu činjenicu – iscrpljujući se u ulozi stereotipne karikature Bošnjaka u Zagrebu, čiji je inicijalni šarm još davno prerastao u vlastitu suprotnost, Bešlagić je jednostavno postao nezanimljiv ovdašnjoj publici. Njegovo kreveljenje, prenaglašena dikcija koja također ima funkciju osnaživanja klišea, te ograničen broj od ponavljanja izanđalih doskočica, nemaju privlačnu snagu za ovdašnju scenu i ako nekog treba kriviti za to, onda to nipošto nije publika, već sam Bešlagić, ko zna koja u nizu ugaslih zvjedica balkanske estrade.

Pristajanje uz jeftinu populističku ideologiju Elmedina Konakovića, udruženo sa elementarnom nepristojnošću koja se, prije svega, ogleda u preziru tuđeg i nametanju vlastitog iskustva kao obavezujućeg pogleda na svijet, nisu dovoljni da Bešlagiću vrate bižuterijsku slavu koju je stekao kao voditelj kviza i kao Šemso iz Naše male klinike.

Drugo pitanje, koje je osvijetljeno Bešlagićevim nastupom u Stankovićevom studiju, pitanje je odnosa hrvatskih medija prema Bosni i Hercegovini. Nakon dugotrajne i bjesomučne kampanje koja se u tim medijima vodila, i još uvijek se vodi, protiv Bosne i Hercegovine i njenog najbrojnijeg naroda, pri čemu su se glasovi iz BiH mukotrpno i sa zadrškom probijali u hrvatski medijski prostor, Bešlagić najednom postaje medijska zvijezda i ekspresno dobija prostor da obrazloži svoju „tužnu sudbinu“. Nekada ranije bi valjalo biti jako oprezan sa ocjenom koju ćemo ovdje iznijeti, ali nakon svježih iskustava i sa obiljem dokaza o malicioznosti dobrog dijela hrvatskih medija i o njihovoj upregnutosti u rudu ksenofobne i šovinističke politike hrvatskog državnog vrha, ne treba se sustezati da se kaže kako u tamošnjem mainstream medijskom prostoru prođu imaju samo oni Bošnjaci koji pothranjuju kompleks više vrijednosti od kojeg salonsko ustaštvo nasljedno boluje.

Jer zaista se nije teško osjećati superiornim kao Hrvat, čak ni iz pozicije pukog oponašatelja povijesnih uzora, ako se pred vas kao Bošnjak postavi travestijska karikatura Šemse, sitnog prevaranta sa izraženim nagonom za samoodržanje po svaku, pa i po cijenu pristajanja na poniženje. Urednici hrvatskih medija koji njeguju takav duh imaju svako moguće pravo na dovođenje Šemse u studio i slušanje njegovog palamuđenja, ali eto, red im je skrenuti pažnju da Šemso nije paradigma Bosne i Hercegovine i da većini ljudi u ovoj državi Zagreb nije obećana zemlja, već tek usputna stanica na putu do Brisela. Na kojoj se, eventualno, protegnu noge i ode u WC.

(Bportal.ba)

Podijeli na društvene mreže!

Komentariši