Demokratija – sveto pravo da trpimo ono što nam se ne sviđa

Austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz iskazao je prije dva dana svoju zabrinutost za stanje u zemljama Zapadnog Balkana, pri čemu je kao jedan od gorućih problema označio žene koje se odijevaju u skladu sa konzervativnijom islamskom tradicijom.
SEBASTIAN KURZ 01

Piše: Elis Bektaš

„U Sarajevu ili Prištini se, naprimjer, ženama plaća da potpuno pokrivene izlaze na ulicu, kako bi promijenile sliku u gradu“, izjavio je šef austrijske diplomatije za njemački dnevnik Handelsblatt.

Reakcije kojima se na ovu neopreznu Kurzovu izjavu oglašavaju mediji iz nacionalnog bošnjačkog registra, a koje su uglavnom bespotrebno i kontraproduktivno defanzivne i apologetske, te paradoksalna podrška medija koji sebe predstavljaju za liberalne, ljevičarske, nezavisne... zahtijevaju da se malo bolje osvijetli suština problema.

Sebastian Kurz mlađahni je austrijski političar sa meteorskom karijerom, koji predvodi Austrijsku narodnu stranku, blago desnog, konzervativnog i demokršćanskog opredjeljenja. Ovaj agilni i ambiciozni mladić, koji je sa samo 27 godina postao najmlađi ministar vanjskih poslova u povijesti, predstavlja jedan od novih tipova političara u Evropi. Riječ je o generaciji kojoj su njihovi, ili tuđi, djedovi u naslijeđe ostavili krvavo izborenu slobodu, a njihovi, ili tuđi, očevi su im u amanet ostavili mukotrpno izborenu demokratičnost u zemljama poslijeratne Evrope, onima koje su imale sreću da ne završe iza „Željezne zavjese“. Došavši bez ličnog truda i odricanja u posjed tih dragocijenih vrijednosti, dio političara te generacije očito ih nije shvatio dovoljno ozbiljno. Tačnije, doživio ih je kao gotove, jednom za svagda date i statične vrijednosti, umjesto kao dinamične, senzitivne procese nad kojima se neprekidno mora bdjeti i za njih se starati.

Kao reprezent tog političkog profila, nepokolebljivo uvjeren u ispravnost vlastitog doživljaja pitanja slobode i demokratije, Kurz je sklon suviše olako zaboraviti na breme povijesnog naslijeđa Evrope, a pogotovo zemlje čiju diplomatiju predvodi. Tvrdeći da neki ljudi nekim iznosom plaćaju neke žene da se odijevaju po konzervativnoj islamskoj tradiciji kako bi se ostvarili neki, nejasni ali nedvojbeno mračni i opasni ciljevi, Kurz neugodno nalikuje na svog zemljaka, netalentovanog slikara, koji je svoj pohod na Evropu započeo jednako neplauzibilnim i nepotkrijepljenim optužbama protiv Židova.

Kurz ne razumijeva da je slika jednog podneblja i jednog grada dinamični i stalno mijenjajući rezultat djelovanja mnogih socijalnih, ekonomskih, kulturnih, političkih i drugih vektora, kao što ne razumijeva da on jednostavno nije pozvan stavljati primjedbe na nečije oblačenje, sve dok to ne podrazumijeva prisilu ili vršenje krivičnog djela. Takvih je pojava, sa novčanim nagrađivanjem žena koje se pristanu odijevati po nešto krućoj tradiciji, istina, bilo u ratnim i poratnim godinama u Bosni i Hercegovini, no ta je praksa odavno odumrla. No čak i kada bi bilo tačno da neko i danas plaća žene za nošenje hidžaba, to ne bi bilo protivzakonito, što znači da ne postoji razumno opravdanje Kurzove zabrinutosti.

Jedino pitanje koje u svemu tome ima smisla je sljedeće – postoji li u Bosni i Hercegovini institucija kojoj se može obratiti žena ukoliko je neko silom prinuđava da nosi hidžab, nikab, burku... ili mini-suknju, trenerku, farmerke... ukoliko je neko silom prinuđava da nosi bilo šta što ona ne želi. Svako uplitanje države u odijevanje njenih građana preko te granice opasno je i otvara prostor nekim drugim uplitanjima, a potom i nekim drugim, neprihvatljivim ograničenjima.

Mladom i obrazovanom austrijskom šefu diplomatije, koji sebe očito doživljava kao križara u službi Friedricha Barbarosse i kao „branitelja europskih vrijednosti“, ipak nedostaju neka temeljna znanja za posao kojim se bavi. Naime, moderna politika treba se kretati putevima koji su oivičeni onim što je zakonski dopušteno i nedopušteno, a ne onim što se nekome sviđa ili ne sviđa. Uvođenje provizornosti i voluntarizma u politiku, tamo gdje je nužno misliti legalistički, širom otvara vrata proizvoljnom tumačenju odgovornosti, ličnih i kolektivnih prava, te slobode kao temeljne društvene vrijednosti. Pojednostavljeno rečeno, ako Kurz danas brine zbog žena pod hidžabom, hoće li već sutra biti zabrinut i zbog, recimo, muškaraca sa ženskom odjećom na sebi? Hoće li biti zabrinut zbog ljudi koji su viši od 190 ili niži od 160 centimetara? Hoće li kao prijetnju doživljavati one koji slušaju, recimo, jazz umjesto jodlanja?

Kurz bi, kao Austrijanac, trebao jako dobro znati kakve sve opasnosti leže u upućivanju neutemeljenih i neprovjerenih optužbi na račun čitavih naroda i konfesija i koliko je opasno, makar i u nagovještaju, govoriti o ugroženosti tamo gdje nema prisile. Kao što bi trebao znati da je demokratija – naše sveto pravo da trpimo ono što nam se ne sviđa.
I da branimo pravo i slobodu drugoga, jer je to jedini način da odbranimo i vlastita prava i slobode.

 

 

(Bportal)




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>