BiH Slider Vijesti

Borba za opstanak: Ovo su heroji svakidašnjice iz Staroglavica kod Srebrenice

I u Sućeskoj se radi. Drugog brata Suada ne zatičemo kod kuće. On je, kažu, u planini, gdje brine o ovcama. Imaju ih oko pedeset. Pored ovaca, Mehmedovići se bave i uzgojom malina, kao i mnogi drugi ljudi u ovom kraju.

Na uobičajeno pitanje o nesigurnosti otkupne cijene maline, daju uobičajen odgovor – cijena ni trenutno nije dovoljno visoko, ali bolje se možda nadati da ostane takva, jer ako se bude pomjerala, prije će pasti nego porasti.

Zakoni tržišta stigli su već odavno i u zabačena srebrenička sela, čak i dok su putevi bili loši. Nedavno je sredstvima Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica asfaltiran put u Sućeskoj, a Ministarstvo je obnovilo i Mehmedovićima kuću, u okviru projekta OPEC. Tako su Suad i Sajma Mehmedović i njihov sin stambeno zbrinuti, nakon što su godinama bili bez vlastitog krova.

– Bili smo već izgubili volju i nadu, vjeru da će se to riješiti. Iako se trudimo i radimo, sami nismo imali mogućnost da obnovimo porušenu kuću. A onda smo se prijavili i dobili tu donaciju. Nismo vjerovali, ali na kraju smo zahvalni ministru Edinu Ramiću. Čovjek sumnja dugo, ne vjeruje, ali na kraju mu bude drago što nije bio u pravu. Evo, ovo je primjer. Sad smo usmjereni da nabavimo namještaj i opremamo kuću. Lakše je čovjeku pod svojim krovom – kaže Sajma Mehmedović.

Ibrahim dodaje da im je glavni izvor prihoda prodaja malina i ovaca, koje prodaju kao kurbane, uglavnom dijaspori.

– Ovdje su sela i prije bila rijetko naseljena, sada je to još rjeđe. Staroglavica je imala prije rata 25 kuća, sada samo šest, od čega se stalno živi samo u tri kuće. Koliko nedostaje ljudskog života najbolje se vidi po šiblju, koje se ne krči, pa se selo suzilo. Prije je bilo šire – kaže Ibrahim.

Pored ostalih teškoća, njemu život u Staroglavici dodatno otežava što boluje od celijakije, a nema potrebne uslove za posebnu vrstu bezglutenske ishrane, od kuhinje pa do posebne hrane, koja je izuzetno skupa.

– Kod celijakije, hrana je lijek ili otrov. To znaju ljudi koji su iskusili. Još kao djetetu to je kod mene. Isprva nisu znali ni šta je u pitanju, ko kad je to nepoznata bolest. Na kraju nekako se sazna, sa dvije, tri godine na VMA u Beogradu. Jedini lijek je dijeta, ali uslovi su preskupi. Teško je nabaviti obični hljeb bez glutena, a kamoli šta više. Jedeš šta imaš, a običan hljeb zna biti kao staklo – kaže Ibrahim.

Mehmedovići imaju 50 dunuma zemlje, što svoje, što one koju su dobili na raspolaganje, te je obrađuju i privređuju. Uprkos svim poteškoćama, može se kazati – to je porodica koja se bori da živi od svog rada.

– Prošle godine cijena maline je bila slaba, dvije marke, ove godine još slabija. Od UNDP-a smo dobili dio materijala za štalu. Evo, i s tim podrškama Ministarstva i UNDP-a je teško, a kako bi tek bez njih. Sada nam treba taj namještaj i neka mehanizacija pa da se napreduje dalje – kaže Sajma.

Mehmedovići se nadaju boljem sutra, a znajući dobro da će biti jednako teško kao i jučer.

Borba za opstanak života u srebreničkim selima nikada nije bila neizvjesnija, a priče o herojima svakidašnjice svjedoče i o borbi za dostojanstvo čovjeka, koje ovi ljudi sigurno zaslužuju.

(Bportal.ba)

Podijeli na društvene mreže!

Komentariši