Bh. ljevica: Od Zlatka Lagumdžije do Damira Mašića

Prošlogodišnje nadmetanje između Sadiqa Khana i Borisa Johnsona za poziciju londonskog gradonačelnika, te utrka između Donalda Trumpa, Hillary Clinton i Bernia Sandersa za ulazak u Bijelu kuću, precizno su pokazali u kojoj je mjeri prevaziđena i obesmišljena ona prosta podjela političkog spektra na ljevicu i desnicu, s kojom baratamo još od Francuske revolucije.
masic_lagumdzija

Piše: Elis Bektaš

Lijevi i desni elementi pretapaju se u predizbornim programima političara i njihovih stranaka i danas je, pogotovo u razvijenom svijetu, sve teže pronaći političara koji bi mogao poslužiti kao primjer ljevičara ili desničara, čak i ako se on sam nastoji prikazati kao čistokrvni izdanak jednog od ta dva politička pola.

I desnica i ljevica danas se nalaze u dubokoj krizi, pa i tamo gdje odnose izborne pobjede, koje su uglavnom rezultat inercije, nostalgije i frustracije. Politička budućnost svijeta s prezirom odbacuje vulgarne polarizacije, koje sve složenijim i sve težim iskušenjima mogu suprotstaviti samo operetski ili folklorni zanos.

No u zemljama poput Bosne i Hercegovine teško da se može govoriti samo o krizi. Da je tu riječ o nečem puno dubljem, ali i bizarnijem, pokazuje intervju sa Damirom Mašićem, zastupnikom SDP-a u Parlamentu FBiH, objavljen u Dnevnom avazu 15.jula. Premda se u intervjuu silovito obrušio na Vladu FBiH, te na članove državnog Predsjedništva Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića, Mašić svoje optužbe ne potkrijepljuje nikakvim argumentima, osim ako njegovim predubjeđenjima i prežvakavanju opštih mjesta iz komentara po društvenim mrežama nećemo priznati snagu argumenta.

Mašić gradi piramidu svojih paušalnih optužbi na račun federalne vlade i Vijeća ministara, samo da bi na njen vrh postavio sumanutu tezu o udruženom djelovanju Izetbegovića i Čovića na etničkoj podjeli Federacije, odnosno čitave države. Mašić pri tom zaboravlja da je upravo iz njegove stranke potekla ideja koja je dovela do formiranja Demokratske fronte i kandidature Željka Komšića kao hrvatskog člana državnog Predsjedništva, što je bio jedan od najtežih udaraca normalizaciji političkih procesa u našoj zemlji.

Upravo je ta ljevičarska tlapnja o skoro nametnutom suzbijanju etničkog elementa u politici u korist građanskog pomogla Čoviću da zbije svoje partijske redove i krene u ofanzivu za treći entitet. Ujedno je natjerala vodeću bošnjačku stranku da utroši ogromnu količinu energije na otklanjanje štetnih posljedica ljevičarske avanture sa Komšićem i da spašava državu, koju su ljevičari, zarad vlastitih mitomanskih halucinacija, spremni dovesti do tačke u kojoj je svaki kompromis nemoguć.

Inicijativu za smjenu federalne i državne vlade Mašić opravdava potrebom da se tim vladama onemogući donošenje strateških odluka, jer bi to, po njegovom uvjerenju, buduće vlade prinudilo da pola svog mandata potroše na rješavanje naslijeđenih problema. U svojoj brizi za buduće vlade Mašić, međutim, zaboravlja da su upravo ove sadašnje morale pospremati nered naslijeđen od vlada u kojima je sjedio njegov SDP.

Mašić se ne libi da fakturu za svaki propust u radu koalicione vlade ispostavi na adresu Bakira Izetbegovića, proglašavajući ga Čovićevim saveznikom na poslu podjele države i eksponentom politike koja pripada prošlosti. Možda bi sa takvim optužbama i bilo smisla polemisati, da u Dnevnom avazu nije objavljena fotografija Damira Mašića, koji na zidu svoje kancelarije drži ne jednu, već dvije slike Josipa Broza. Taj bizarni detalj govori da je sa Mašićem besmisleno raspravljati o pitanju političke prošlosti i budućnosti.

Pri tom Mašićevo nastojanje da Izetbegovića optuži za stvari za koje član državnog Predsjedništva jednostavno nije u prilici da bude odgovoran, udruženo sa držanjem slika čovjeka izravno odgovornog za progon, pa i likvidacije političkih neistomišljenika, govori da tu imamo posla sa čovjekom kojem sklonost ka idealizacijama i potreba za čvrstom očinskom figurom zamagljuju zdrav razum.

Mašić se, naravno, nije propustio ostrviti i na direktoricu KCUS-a Sebiju Izetbegović, optužujući je za „iživljavanje“ nad pacijentima. Politički direktor SDP-a u svojoj lukavo proračunatoj naivnosti vjeruje da će na taj način uspjeti prikriti činjenicu da je upravo njegova stranka aktivno učestvovala u stvaranju haosa na KCUS-u i da je djelovanje direktorice Izetbegović ustvari otklanjanje posljedica štetočinskog i maćehinskog odnosa prethodnih uprava prema ovoj zdravstvenoj ustanovi.

Nažalost, Mašić nije usamljen u tom poslu dovođenja ljevičarske ideje do karikaturalnosti. Retorička dramatizacija i patetizacija, apel na emocije umjesto na razum građana, podmetanje fraza umjesto činjenica, mutna nostalgija umjesto jasne i precizne vizure sadašnjosti, sve su to zajednička i opšta mjesta kalambura koji se ovdje i danas izdaje za ljevicu. I zbog kojeg se skoro s nostalgijom sjećamo Zlatka Lagumdžije, možda i posljednjeg ozbiljnog lijevog političara u ovoj zemlji.

Bosna i Hercegovina, to je činjenica, još uvijek nije dovršila proces svoje političke modernizacije i postojanje nekakve ljevice u njoj nije toliko besmisleno kao u nekim razvijenijim društvima. Ali jeste besmisleno imati ovakvu ljevicu kakvu zastupa Damir Mašić, jer od nje niko, osim samog Damira Mašića, nikakve koristi nema. Ako je već potrebno na političkoj sceni Bosne i Hercegovine imati lijevu opciju, onda bi valjalo da nju vodi neko ko vlada osnovnim pojmovima politike, recimo, poput već spomenutog Lagumdžije.

Takva bi ljevica možda i imala nekog smisla i možda bi od nje bilo neke koristi, makar kao protivteža retrogradnoj desnici i kao korektivni, opozicioni faktor za politiku centra, koja se iz godine u godinu potvrđuje kao jedina koja ovu zemlju može odvesti u budućnost.

(Bportal.ba)




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>